REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Petrinja - SI-0028

Ocjena: / 0
LošeOdlično 

REPUBLIKA HRVATSKA

OKRUŽNI SUD SISAK

 

K-9/92-29

P R E S U D A

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

 

Okružni sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Okružnog suda Ivice Pleše, predsjednika vijeća, Alemke Sladić, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Mirka Švaljek, Đure Sertić, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Slobodana Tarbuk, zbog krivičnog djela iz članka 142. stavak 1. u svezi članka 24. KZJ, nakon dana 7.srpnja 1992. godine, u odsutnosti optuženika, a prisutnosti okružnog javnog tu­žitelja Franje Jerković, i branitelja optuženika Davora Škugor, advokata iz Siska, održane javne glavne rasprave, objavio je

 

P R E S U D U

 

 

Optuženi SLOBODAN TARBUK, sin Nikole, rođen 27.siječnja 1946. godine u Balincu, Općina Glina, pot­pukovnik bivše JNA, oženjen, otac dvoje djece, nalazi se u garnizonu u Petrinji, koja je privremeno okupirana,

 

što je:

 

dana 2.rujna 1991. godine oko 12,00 sati te 16.rujna 1991. i 21.rujna 1991. godine u Petrinji, kao zapovjednik garnizona Petrinja, nakon što je na području Banije došlo do oružane pobune od strane srpskih naciona­lista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, najprije naredio da se iz artiljerijskog i drugog oružja iz kasarne otvori snažna vatra na Petrinju, a nakon što je takova vatra otvorena, te nakon što su artiljerijske i minobacačke granate počele pa­dati po Petrinji, naredio pripadnicima tenkovskih i drugih vojnih jedinica da sa tenkovima iziđu iz kasarne "Vasilj Gačeša"i

"Šamarica", te da otvore tenkovsku drugu vatru po stanov­nicima grada Petrinje i stambenim i drugim objektima, radi čega su provodeći ovakovu  njegovu naredbu tenkisti i drugi pripadnici vojnih formacija koji su se nalazili pod njego­vom komandom, izišli ,sa tenkovima ,i drugim naoružanjem iz kasarni te nemilosrdno otvorili vatru po stanovnicima Petri­nje koji su se zatekli na ulicama te po stambenim i drugim objektima pa su u takovom napadu ubijeni građani Petrinje Lokner Nikola i Bučar Stjepan, a teško ranjeni Đuričić

Rajko, H-alereić Ramiz, Drakulić Nikola, Kendel Ivan i dru­gi stanovnici Petrinje, te razrušeno i uništeno više stam­benih, komunalnih i drugih objekata u gradu, među kojima gotovo sve stambene zgrade i poslovne prostorije u Arhovoj ulici kroz koju su prolazili tenkovi, Općinski sud u Petrinji, crkvu Svete Katarine u Radićevoj ulici, crkvu Svetog Lovre na Strosmayerovom trgu i drugi značajniji objekti, te kada je njegov pretpostavljeni starješina general Andrija Rašeta zatražio od njega putem telefona da ga obavijesti o situaci­ji u Petrinji, odgovorio da Petrinju treba sravnati sa zemljom,

 

dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju posljedice čega

su smrt i teške tjelesne ozljede i narušavanje zdravlja više ljudi, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa ci­vilno stanovništvo, te da se protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina,

 

čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim

zločinom protiv civilnog stanovništva - označeno u čl. 142. st. 1. u svezi čl. 24. st. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91), kao Zakon Republike Hrvatske (U daljem tekstu: KZJ) pa se temeljem istog zakonskog propisa

 

 

 

O S U Đ U J E

 

 

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.

 

 

Temeljem čl. 353. st. 1. Zakona o krivičnom pos­tupku koji je preuzet na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljem tekstu: ZKP) optuženiku Slobodanu Tarbuku određuje se pritvor.

Temeljem propisa čl. 98. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 95. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP-a optuženi je dužan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od dinara 26.380.- i temeljem točke 6. istoga članka i stavka platiti paušalni iznos od HRD 5.000

 

Obrazloženje

 

Optužnicom Okružnog javnog tužiteljstva Sisak oznake KT-88/91 od 21.svibnja 1992. godine optuženiku Slobodanu Tarbuk stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela činje­nično i pravno opisano izrekom ove presude uz nadopunu činje­ničnog opisa za dane 16.rujna i 21.rujna 1991. godine.

 

Javni tužitelj je u optužnici predložio da se glavna rasprava održi u odsutnosti optuženika, a na zakazanoj glavnoj raspravi održanoj dana 16.1ipnja 1992. godine stavio je i usmeni prijedlog da se rasprava održi u odsutnosti, jer je nedvojbeno utvrđeno da se optuženik nalazi na okupiranom području sa kojeg se i dalje vojno djeluje po civilnom stanov­ništvu, vrše razaranja područja pod njegovim zapovijedanjem i kako je nedostupan ovim organima da su time ispunjeni uvjeti.

 

Vijeće je prihvatilo prijedlog javnog tužitelja, te donijelo rješenje kojim se suđenje provodi u odsutnosti optuženika, jer je prethodno utvrđena istinitost navoda javnog tužitelja kao i da se optuženik pozivima suda nije odazivao jer je napustio dosadašnje mjesto prebivališta u Sisku. Iz dopisa Policijske uprave Sisak slijedi da je optuženik - "nedo­stupan legalnim organima vlasti iz razloga što se nalazi na privremeno okupiranom području", a postoje i osobito važni razlozi budući se pod zapovjedništvom optuženika i dalje vojno djeluje protiv civilnog stanovništva na ovom području. Osim toga, ovo je područje i prije mjeseca rujna 1991. godine bilo ratom zahvaćeno, čime su ispunjeni svi zakonski uvjeti da se ovakovo suđenje i ovo označeno krivično djelo provede.

 

Branitelj optuženika se prijedlogu nije protivio.

 

U toku dokaznog postupka saslušani su svjedoci  xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, liječnički vještak Dr Stevo Kovačević (list 96 spisa), izvršen uvid u cjelokupnu priležeću dokumentaciju i fotoelaborat, te izveden dokaz gledanjem video­-kasete o razaranju grada Petrinje učinjenog  2.rujna 1991. godine.

 

Iako je opće poznata i notorna činjenica da je u rujnu mjesecu 1991. godine zapovjednik garnizona Petrinje bio optuženi Slobodan Tarbuk, sud je ovo utvrdio i putem svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxx. Svjedok xxxxxxxxxxxx u iskazu navodi da je 10. srpnja 1991. godine došao u garnizon Petrinju na funk­ciju pomoćnika komandanta garnizona zadužen za MPV (moralno­političko vaspitanje). U to vrijeme zapovjednik garnizona je ­bio Đorđe Stojanović. Dana 7.kolovoza 1991. godine stigla je naredba da se zapovjednikom garnizona imenuje Slobodan Tarbuk. Primopredaju je vršio do 10.kolovoza 1991. godine, kada je preuzeo definitivno funkciju zapovjednika garnizona Petrinja. Svjedok xxxxxxxxxxxxxxx koji je predvodio grupu novinara na konferenciju za tisak, koja je održana u kasarni "Vasilj Gačeša" u garnizonu Petrinja dana 2.rujna 1991. godine, tako­đer je kontaktirao i dogovorio tiskovnu konferenciju sa Slobodanom Tarbukom kao zapovjednikom. Osim toga, vidljivo je iz video-kasete da tiskovnu konferenciju vodi optuženi Tarbuk, kojem su se svi prisutni obraćali sa "zapovjedniče". Dakle, u pogledu zapovijedanja garnizonom Petrinja nema dvojbe da je upravo u tom razdoblju to bio optuženi.

 

Iskazom svjedoka xxxxxxxxxx sud je utvrdio da je grupa od oko 40 domaćih i stranih novinara među kojima nije bilo niti jednoga iz Srbije i Crne gore prisustvovala konferenciji. Ista je održana u kasarni "Vasilj Gačeša" u dvorani u jednom montažnom objektu. Konferencijom je rukovodio optuženik" koji je i jedini odgovarao na postavljana pitanja novinara. Traja­la je oko 45 minuta kada se začula neka eksplozija ili detonaci­ja kako je to svjedok doživio. Mogla je biti na udaljenosti od njihove prostorije 50 - 200 metara, ali ne i u sastavu objekta gdje su se oni nalazili. Optuženik je odmah prekinuo konferenciju, a da pri tome nije davao nikakove znakove    uznemirenosti ili iznenađenosti. Oko 10 minuta nakon te eksplozije, čuo je i vidio da se iz raznog artiljerijskog oruđa puca iz kasarne u pravcu grada. Ubrzo je čuo i brujanje motora tenkova, a za­

tim ih je 5 izašlo iz kasarne u pravcu grada. Čuo je još dvije eksplozije u blizini žice koja ograđuje kasarnu. Ne zna o kakovim se eksplozijama radi. Za cijelo to vrijeme na krug kasarnenije pala niti jedna granata, a niti je vidio da biiz bilo kakovog naoružanja bilo pucano na samu kasarnu. Kakoje imao za potrebu da se javi svom uredništvu u HTV Zagreb došao je u susjednu prostoriju gdje je već bio optuženik.Tada je čuo da preko radio-stanice optuženik razgovara sa generalom Andrijom Rašetom iz Pete vojne oblasti, čiji je glas prepoznao jer je istoga intervjuirao u više navrata i prisustvovao konferencijama za tisak. U tom razgovoru čuo je kako optuženik generalu Rašeti doslovno govori: "Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku." Čuo je osim toga kada je optuženik rekao da imade povrijeđenih civila od granate koja je pala na jednu obiteljsku kuću i da su povrijeđeni dove­zeni u njihovu ambulantu. Tražili su novinari da im se omogući da povrijeđene vide. Neki su ušli u ambulantu, ali su istje­rani od jedne njemu nepoznate muške osobe koja je imala bijeli ogrtač i rekla: "Snimajte Tuđmana, jebem vam mater" i zatim ih sve istjerao. Nije vidio tko se u ambulanti nalazio, da li je bilo povrijeđenih i o kakovim bi se povredama radilo. Pucnjava i napad na grad trajali su oko 7 sati, dakle, sve do 19,00 sati, kada je uslijedio povratak tenkova u kasarnu. Vojnici koji su se nalazili na tenkovima ponašali su se slavodobitno jer su


 

mahali rukama i podizali ih u zrak sa uzdignuta tri prsta. Nije vidio da bi među njima bilo ranjenih ili poginulih.

 

Svjedok je vrlo decidiran kad kaže, da one tri eksplozije koje je čuo

sigurno nisu eksplozije koje dolaze kao zvuk eksplodirane granate, nego da je to karakteristično za eksploziju od neke eksplozivne naprave, pa upravo iz razloga što nije bilo nikakove uznemirenosti među vojnicima u krugu kasarne, što su se i oni slobodno kretali po samome krugu, a i po sveukupnom ponašanju vojnika i starješina, kao i optuže­nika, zaključuje da je bio u stvari jedan inscenirani napad u vidu postavljenih eksplozivnih naprava, kako bi se iskoris­tila tiskovna konferencija i prikazalo novinarima da hrvatska vojska vrši napad na kasarnu. Među vojnicima vidio je da ima­de redovnog sastava, što je zaključio po njihovoj uniformi kao

i maladenačkom izgledu, ali je i priličan broj rezervista. Na njega su ostavili dojam da se radi o jednoj kompaktnoj cjelini pod jednim zapovjedništvom. Oko 19,00 sati svi novinari za­jedno napustili su kasarnu "Vasilj Gačeša" i krenuli u pravcu Siska. Tada je vidio nad Petrinjom gusti oblak dima i vatre.

 

Svjedok xxxxxxxxx je decidiran u iskazu kad kaže, - da je samo zapovjednik garnizona mogao izdati nalog za upotrebu i izlazak vojske, tenkova i teškog naoružanja. Bez obzira da li se u tom momentu u sastavu kasarne nalazi i ofi­cir sa višim činom (u to vrijeme postojao je samo jedan pu­kovnik), svi su dužni poštivati i provoditi naredbu zapovjed­nika. Prisustvovao je konferenciji za tisak 2.rujna 1991.godine a iz video-kasete je uočljivo, da je sjedio sa desne stranedo optuženika. Suglasanje sa svjedokom xxxxxxxxxx da je pri­sustvovalo oko 40 novinara i da nije bilo predstavnika iz Srbije i Crne Gore. Konferencija je trajala oko 40 minuta kada se je začula eksplozija. Konferencija je odmah prekinuta, a od strane vojske utvrđeno je da je na krov barake u kojoj su se oni nalazili, a na udaljenosti od dvorane oko 7 metara, pala granata od minobacača 82 mm. Došlo je do oštećenja krova, ali nije bilo među novinarima niti vojskom ranjenih ili po­ginulih. Svega nekoliko minuta nakon ove eksplozije počela je pucnjava iz kruga kasarne prema gradu Petrinji. Pucalo se iz topova, minobacača od 82 i 120 mm, haubica i VBR-ova. Ubrzo nakon toga upaljeni su tenkovski motori i krenuli su tenkovi iz kasarne. U to vrijeme u kasarni "Vasilj Gačeša" je bilo oko 25 tenkova. Prema njegovom saznanju iz kasarne je izišlo od 4 do 6 tenkova. Svjedok nadalje govori da su cijevi svih navedenih oruđa i oružja iz kojih se pucalo, nekoliko dana prije bile raspoređene tako, da su sve okrenute prema gradu Petrinji i pokrivale cijeli grad. Uz tenkove izišlo je i ne­koliko vozila BRDM (borbeno pješadijsko vozilo), i ukupno oko stotinu vojnika. To su bili pripadnici teritorijalne obrane. Svjedok vrlo decidirano iznosi da je nalog za napad i upotrebu svih  navedenih oružja i tenkova izdao osobno zapovjednik optuženi Slobodan Tarbuk. Ovakova se naredba u pravilu izdaje pismeno.

 

Svjedok nadalje iznosi da mu je bilo dobro poznatoda u to vrijeme pripadnici MUP-a i ZNG-a nisu imali teškog nao­ružanja, raspolagali su jedino sa pješadijskim. Upravo imajući u vidu ovu činjenicu, zatim, da je uslijedio žestoki napad iz kasarne i izlazak tenkova, smatra, da je sve ovo dakle, prvenstve­no ona ispaljena granata na krov, predstavljala insceniranje cjelokupnog događaja iz jedinog razloga, da bi vojska sa nao­ružanjem mogla izaći iz kasarne i da se izvrši napad na grad Petrinju. Svjedok dodaje, da je upravo neshvatljivo da se tako žestoki napad na grad izvršio kad kasarna nije mogla biti na­padnuta takovim oružjem. Prema njegovom saznanju iz samog kruga kasarne "Vasilj Gačeša" bilo je ispaljeno oko 150 granata na

grad. Tenkovi koji su izišli u grad ispalili su pola borbenog kompleta što je oko stotinu granata. Da li su izlazili tenkovi iz kasarne "Šamarica" gdje su također bili stacionirani, nije mu poznato. Smatra da je zapovjednik Tarbuk za ovakovu upo­trebu teškog naoružanja bio obavezan konzultirati Petu vojnu oblast u Zagrebu. Da li je to učinio ne zna. Koliko se prisjeća tenkovi su vraćeni u kasarnu oko 16,00 sati i smatra da je u to vrijeme prestao napad na grad. Čuo je od vojnog osoblja da je prilikom tog napada bilo ranjenih i poginulih civila, da je došlo do znatnog oštećenja grada, ali kako nije izlazio iz kasarne nema saznanja u kojoj mjeri je oštećen i o kojim raz­rušenim i oštećenim objektima se radi.

 

Par dana nakon ovog napada zapovjedniku Tarbuku počeli su dolaziti predstavnici pojedinih odreda teritorijalne obrane, koji su tražili od njega da se izvrši novi napad na grad. Znano mu je, da je 15.rujna 1991. godine održan takav sastanak i da je zapovjednik Tarbuk donio odluku da se idućeg dana 16.rujna 1991. godine izvrši novi napad sa artiljerijskim oruđem i pješaštvom. Svjedok navodi da mu je poznato da za ovaj napad nisu izvršene od strane optuženika nikakove kon­zultacije sa predstavnicima Pete vojne oblasti i Desetog kor­pusa. Osim toga, zna da je napad izvršen bez ikakve najave i da nije postojala nikakova provokacija od strane pripadnika MUP-a, ZNG-a ili građana Petrinje. Napad je počeo oko 6 sati. Ima saznanje da su izašli tenkovi iz kasarne "Šamarica" i to 15 tenkova M-84 i 5 tenkova T-55 iz kasarne "Vasilj Gačeša" i oko 1200 vojnika. Toga dana napad na grad Petrinju je trajao sve do 16,00 sati kada su tenkovi i vojnici vraćeni u kasarne i to iz razloga što je stigla takova zapovijed iz Pete vojne oblasti u Zagrebu. Radi ovakovog završetka akcije postojalo je nezadovoljstvo među pripadnicima JNA, pa je došlo do ponovnog dogovora između optuženika i predstavnika TO u tom pravcu, da se ponovi napad na Petrinju. Napad je dogovoren za 21.rujna 1991. godine kada je i izvršen. Toga dana Petrinja je definitivno u cijelosti zauzeta. Svjedok kaže, da je prisustvovao jednom raz­govoru mjesec dana nakon toga, kada je čuo riječi Tarbuka "Mora biti prekinuta sva komunikacijska veza sa Zagrebom da bi Petrinja bila osvojena. Po ovome zaključuje da je dana 21. rujna 1991. godine kada je izvršen treći napad, bila prekinuta sva komunikacijska veza sa zapovjedništvom Pete vojne oblasti u Zagrebu.

 

Svjedok iznosi da je u ova posljednja dva napada bilo dosta poginulih civila i da se ukazala potreba da budu pokopani. Optuženik je njega imenovao za rukovodioca grupe

koja to treba učiniti. Uzeo je za obavljanje ovoga posla uhi­ćene civile, pa se prisjeća imena i prezimena nekih od njih koji su taj posao obavljali: Mlađenović Mijo, Palajić Ivo, Šmisl Stjepan i Danilović Kosta. Mrtve su pronalazili po kućama, vr­tovima, ulicama i podrumima. Prethodno su pokušavali utvrditi identitet svakog poginulog, a to su činili na dva načina: Prvo, da li je netko od prisutnih mrtvog poznavao, i drugo, dali je koji od poginulih imao kod sebe dokumenat kojim je mogao biti identificiran. Nisu imali uvjeta da bi vršili iden­tifikaciju putem obdukcije. Sada se ne sjeća niti jednog imena poginulog, ali u kasarni je ostao njegov popis koji je vodio za te osobe. Poginule su pokapali na grobljima "Sv. Benedikt" i "Sv. Nikola", a mnoge su pokapali u dvorištima i vrtovima na licu mjesta gdje su ih našli. Smatrali su da su to vlasnici tih kuća ili stanari. Osim toga, sačinjena je i zajednička  grobnica koja se zvala "Ekonomija" i bila je krugu kasarne "Vasilj Gačeša". Mrtve su tako skupljali 5 - 6 dana, a počeli su iza posljednjeg napada 21.rujna 1991. godine. Kako je vo­dio o tome statistiku, prisjeća se da je on sa svojom grupom

na taj način pokopao oko 30 ljudi. Zamijenio ga je na tome poslu potporučnik Popović koji je rekao da je pokopao 25, a zatim je taj posao preuzela civilna zaštita i oni su poko­pali oko 60 ljudi. Prema izgledu poginulih i stanju u kojem su leševi bili zaključuje, da je bilo poginulih iz napada 16.rujna , 21.rujna 1991. ali i nakon toga. Po njegovoj ocjeni to su sve bili muškarci i žene u starosnoj dobi od 30 do 50 godina. Bilo je svega nekoliko pripadnika policije i ZNG-a. Sve ostalo civilno stanovništvo.

 

Svjedok na kraju iskaza iznosi, da su svi pri­padnici TO bili isključivo naoružani naoružanjem iz kasarne. Kako je u pitanju samo pješadijsko naoružanje, smatra da bez upotrebe teškog artiljerijskog naoružanja samo pripadnici TO-a ne bi mogli zauzeti Petrinju niti učiniti ono što se dogodilo.

Svjedok xxxxxxxxxxxx u svom iskazu navodi da je u vrijeme prvog napada 2.rujna 1991. godine bio u Petrinji u sastavu rezervne policije. Sa sigurnošću tvrdi da od strane pripadnika policije ili ZNG-a, nije bilo nikakove pucnjave niti napada, što bi se moglo smatrati da su pripadnici bivše JNA imali razloga za napad na grad Petrinju, dapače; bila je izuzetno mirna situacija u cijelom gradu. Dakle bez ikakovog razloga je otvorena artiljerijska paljba. Dobro je vidio kada je od gelera granate smrtno stradao civil Bučar Stjepan na ulazu u svoju kuću. Napad je vršen tenkovima, vojskom te upo­trebom kompletnog artiljerijskog oružja. Nakon završenog na­pada vidio je potpuno uništenu kuću obitelji Imbrija, teško  oštećenu radionu Škrinjarić Ivana, razorenu kuću Dangubić Mije, znatno uništen park u Petrinji kao i crkva "Sv.Lovre" koja se u njemu nalazi. Čuo je da u tome napadu imade još poginulih i teško ranjenih.

 

Nalazio se je u Petrinji i 16.rujna 1991. godine kada je uslijedio drugi napad, za koji također tvrdi da je od strane neprijateljske vojske uslijedio iz svih teških oružja i oruđa po cijelome gradu, po civilnom stanovništvu, a da ta­kođer nikakovog povoda ni razloga zatakav napad nije bilo. Nakon ovog napada u Gajevoj ulici nije bilo kuće koja nije oštećena.

 

Iskazom svjedoka xxxxxxxxxxxx sud je utvrdio da je 2.rujna 1991. godine započela pucnjava iz kasarne "Vasilj Gačeša". Čuo je brujanje tenkovskih motora, pa pretpostavlja da su tenkovi izašli u grad, a čule su se i detonacije po cijelom gradu. Dobro je vidio kako je pogođena crkvica na gradskom groblju "Sv. Benedikt" i u cijelosti uništena. Jedna topovska granata pogodila silos "Gavrilovića". Sve je to pro­matrao iz tvornice "Gavrilović" gdje se nalazio na svom radnom mjestu. Nakon kraćeg zastoja u pucnjavi uspio je pobjeći auto­mobilom iz Petrinje. Dana 16.rujna 1991. godine kada je tako­đer bio na radnom mjestu opet je počela pucnjava po Petrinji. Toga dana je bio uhićen od neprijateljske vojske i odveden u kasarnu "Vasilj Gačeša".

 

Svjedok vrlo potresno u svom daljnjem iskazu govori kako je sa još nekolicinom uhićenih građana među kojima su bili Korečić Mladen, Palajić Ivo, Šmisl Stjepan, Danilović Kosta i Babić Vlado, sakupljao poginule civile po Petrinji. Vojnici su ih vozili vojnim vozilima i zaustavljali se na mjestima gdje su bili poginuli. Bilo ih je u grupama i pojedinačno. Nalazili su ih u podrumima, vrtovima, garažama i raznim drugim zaštitnim objektima. Sve su to bili po njegovom saznanju muškarci i žene srednje i starije dobi. Djecu nisu našli. Po tijelima koje su kupili zaključuje da ih je većina ubijena iz vatrenog oružja, no za neke smatra prema povredama koje je vidio da su i sjeki­rama ubijeni ili nakon toga iznakaženi. Na ovaj način 45 poginu­lih civila su dopremili u kasarnu "Vasilj Gačeša" gdje su po­kopani u zajedničkoj grobnici. Nije poznavao poginule, a niti je bilo kojeg prepoznao. Ovo su činili nekoliko dana i to nakon što je izvršen treći napad na Petrinju 21.rujna 1991. godine.

 

Svjedok xxxxxxxxxxxxxx nalazio se 2.rujna 1991. godine u Petrinji. Bio je u samom centru grada. Odjednom je začuo detonacije koje su se čule upravo po tom dijelu grada. Otrčao je do svoje kuće koja je u samoj blizini centra, te se sa ukućanima sklonio u podrum. Čuo je kako granate padaju po cijelome gradu, a kada je bio prisiljen od neprijateljskih vojnika koji su ih pronašli u podrumu, da napusti podrum i kuću, poslan da odnese poruku kojom su tražili da se pripadnici obrambenih snaga Petrinje koji su počeli pružati otpor predaju, vidio je izlazeći na ulicu kako se topovima i mitraljezima iz tenkova puca po gradu. U tom momentu je uočio veliko ošteće­nje na zgradi stare tvornice "Gavrilović", oštećenje zgrade u kojoj je prodavaona "Borovo". Pogođena je obiteljska kuća Bešlić Damira, a zatim je u plamenu vidio kuću Ivice Falice, koji su požar u toku noći pokušavali ugasiti, kada je već prestao napad. Sa sigurnošću tvrdi. Da nikakovog razloga vojska nije imala da napadne grad i stanovništvo.

 

Iskazom svjedoka xxxxxxxxxxxx, sud je utvrdio da također nije bilo razloga za napad vojske na grad. Svjedok je čuo tri eksplozije granata koje su pale na grad više prema rijeci Kupi. Da su to bile granate iz artiljerijskog oruđa, što sa sigurnošću tvrdi, jer je artiljeriju služio dok se nalazio na odsluženju vojnog roka. Nakon što se sakrio u ob­ližnju kući, čuo je kako granate padaju po cijelome gradu, a zatim vidio i aktivno djelovanje jednog tenka.

 

Svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxx također su vrlo decidirani kad kažu, da za napad koji je učinjen 2.rujna 1991. godine, kao i ostala dva nije bilo nikakovog razloga ni po­voda, jer pripadnici MUP-a u čijem su sastavu bili oni a niti pripadnici ZNG-a nisu pucali u pravcu kasarne niti po vojni­cima bivše JNA, čak što više u redovima pripadnika ZNG-a i MUP-a nije niti bilo teškog naoružanja. Vidjeli su da se po gradu pucalo iz najtežeg artiljerijskog arsenala i da su nastupila velika razaranja. Bilo je poginulih i dosta ranje­nih civila.

 

Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka jer su oni uvjerljivi, logični, decidirani, u među­sobnoj suglasnosti i u kontekstu cjelokupnog utvrđenog či­njeničnog stanja.

 

Svjedokinja xxxxxxxxxxxxxxxxxx u vrijeme ovih događaja nije bila u Petrinji, pa joj stoga nije niti poznato što se događalo.

 

Liječnički vještak Kovačević dr Stevo u svom na­lazu navodi da povrede koje su zadobili i od kojih su podlegli Bučar Stjepan i Lokner Nikola predstavljaju tzv. eksplozivne rane i da ovakove povrede predstavljaju djelovanje krhotina snažnog eksplozivnog sredstva. Za Drakulić Nikolu utvrdio je da je dobio. strijelnu ranu u području drugog slabinskog kra­lješka sa posljedicom uzetosti donjih ekstremiteta i da je ta povreda nanesena hicem iz pješačkog vatrenog oružja i da je u pitanju teška i po život opasna povreda te da za oštećenog predstavlja praktički doživotnu invalidnost. Đuričić Rajko zadobio je strijeInu ranu lijeve natkoljenice koju je također okvalificirao teškom. Halerić Ramiz zadobio je prijelom desne bedrene kosti i primljen u bolnicu u stanju teškog šoka, što također predstavlja tešku i po život opasnu povredu. Tešku povredu u vidu strijelne rane zadobio je i Kendel Ivan.

 

Iz pregledane video-kasete sud je utvrdioda je 2.rujna 1991. godine u Petrinji u kasarni "Vasilj Gačeša" održana konferencija za tisak koju je vodio optu­ženik Tarbuk i koji je jedini odgovarao na sva postavlje­na pitanja novinara. Sa desne strane Slobodanu Tarbuku

sjedio je saslušani svjedok xxxxxxxxxxxxxxxx. Čuje se i vidi pucnjava iz teškog naoružanja iz kruga kasarne, izlazak tenkova, kao i njihov povratak. Nadalje je vidljivo da su dana 5.rujna 1991. godine vršena snimanja grada sa svim oštećenjima koja potječu iz napada 2.rujna 1991. godine. Vidljiva su znatna oštećenja obiteljskih kuća, raznih sakralnih, kulturnih i drugih javnih objekata, srušen most na rijeci Petrinjčici, zapaljena i uništena teška vozila raznih poduzeća, uopće može se samo reći - velika i znatna oštećenja cijelog užeg dijela grada. Sva su oštećenja spo­menutih objekata dobro vidljiva i u priležećoj fotodokumenta­ciji spisa.

 

Na temelju ovako provedenog postupka i izvedenih dokaza sud je kao nedvojbeno utvrdio da je na dane izvršenih napada. na Petrinju 2.rujna, 16. rujna i 2l.rujna 1991. godine optuženik bio zapovjednik garnizona..u Petrinji. U sastavu garnizona bile su kasarne " Vasilj Gačeša" i "Šamarica" te redovni sastav vojske i teritorijalna obrana. Prema ustrojstvu postupanja isključivi naredbodavac za sve vojne aktivnosti bio je optuženik. Taj položaj koristi na najgori mogući način za stanovnike Petrinje i njihov grad.

 

Predhodno izdaje nalog da sve cijevi teškog artiljerijskog naoružanja se okrenu prema Petrinji i pokriju sav grad, iako u to vrijeme nema vojnih aktivnosti na tome području. Pripadnici MUP-a i ZNG-a raspolažu samo pješadijskim naoružanjem što optuženi sigurno zna, jer sa tom informacijom raspolaže i njegov pomoćnik xxxxxxxxxxx. Dogovara konferenciju za tisak 2.rujna 1991. godine kojom rukovodi. Nakon insceni­ranog napada što i sud prihvaća, jer nema razloga ne vjerovati iskazu njegovog pomoćnika xxxxxxxxxxx i svjedoku xxxxxxxxxxxxx, koji su vrlo logično i uvjerljivo obrazložili ovaj svoj zaključak, izdaje odmah naredbu za napad. Kako je ona u pismenom obliku, nameće se samo zaključak da je prije napisana i dostavljena komandantima pojedinih rodova. Naime, nakon prekida konferencije prošlo je nekoliko minuta kada je počela pucnjava iz kruga kasarne po gradu iz svog raspoloživog naoružanja, a ubrzo i izlazak tenkova. Kako je bilo pucnjave a i izlazak tenkova iz kasarne "Šamarica", upućuje na koordiniranu i pripremljenu akciju. Vojska također spremna i odmah izlazi iz kasarne. Postoji puna bojeva gotovost svih rodova iako za to nema raz­loga. Sve do te naredbe u gradu je mirno, gradjani žive i pro­vode uobičajeni dan. Pripadnici MUP-a rade uobičajeni posao, kao npr. obavljaju uviđaj, povodom jedne nesreće. Dakle, nitko u gradu ne provocira vojsku a kamo li napada kasarne.

 

Rezultat ove naredbe: dvoje poginulih, civila, više teško i po život opasno ranjenih, grad u vatri, dimu i prašini od razrušenih kuća gospodarskih te kulturnih i sakralnih objekata. Jedina moguća konstatacija - pravi zlo­čin prema nedužnom civilnom stanovništvu učinjen po naredbi optuženika Slobodana Tarbuka.

 

Kako nije ostvarena zamisao osvajanja grada, optuženik dogovara sa predstavnicima TO čiji se rezervisti nalaze pod njegovom komandom i koje je naoružao, novi napad. Ovaj još jači i snažniji, dugotrajniji, sa više poginulih civila, opet bez ikakova razloga i povoda. Po naredbi Pete vojne oblasti tenkovi i vojska vračaju se u kasarne. Opet slijedi dogovor između istih protagonista i odluka za po­novni napad, ali na način da se prekine sva komunikacijska veza sa nadležnim komandama, kako napad ne bi bio zaustavljen. Isti je uslijedio 21.rujna 1992.godine kada je Petrinja u cijelosti zauzeta od neprijateljske vojske.

 

Ovo je bio napad koji je predstavljao stravu i užas za civilno stanovništvo. Preko stotinu poginulih građana Petrinje. Mrtvi na ulicama, vrtovima, dvorištima, po­drumima, vežama. Neki i masakrirani. Svi poginuli potječu iz napada 16.i 21.rujna 1991. godine. Sahranjivani su u vrtovima i dvorištima ali i u zajedničkoj grobnici. Popis poginulih ostao je u kasarni. Da li će se ikada do njega doći i utvrditi tko su poginuli i gdje su sahranjeni.

 

Svi ovi zločini učinjeni stanovništvu Petrinje i njihovom gradu rezultat su naredbe ,i upornosti u njezinom provođenju zapovjednika garnizona Petrinje optuženog Slobodana Tarbuka i njegovih izvršitelja, koji su nezapamćeni na ovome području i ostati će sigurno u sjećanju mnogih generacija koje će živjeti na ovome podnebIju.

 

Sud je na osnovu svega utvrđenog i iznijetog optuženika proglasio krivim, smatrajući da se u njegovom postupanju stiču svi bitni elementi krivičnog djela za kojega ga tereti javna optužba iz čl. 142. KZJ u vezi čl. 24. KZJ te mu izrekao maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20(dvadeset) godina, smatrajući da je ovako izrečena kazna adekvatna težini učinjenog djela i stupnju njegove krivične odgovornosti, te da je postupao sa direktnim umišljajem i sa unaprijed stvorenom odlukom da napadne civilno stanovništvo i razori grad, pa da će se njome u cijelosti postići svrha kažnjavanja predviđena čl. 33. KZJ.

 

Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Olakšavajućih okol­nosti sud nije našao, a kao otežavajuće uzeo je njegovu upor­nost u izvršenju krivičnog djela, koja je trajala sve do ko­načnog osvajanja 'Petrinje, njenog rušenja i ubijanja civila.

 

Sud nije prihvatio obranu u završnoj riječi branitelja, da optuženik nije krivično odgovoran iz razloga, što je on samo vojnik koji je izvršavao naređenja, a ne iz­davao. Naime, upravo suprotno u toku postupka, sud je utvrdio da je optuženik osobno izdavao naređenja i rukovodio opera­cijama, a kada su ga pretpostavljeni saznavši za napade na Petrinju pokušali u tome spriječiti, da bi do kraja izvršio svoj naum, prekinuo je sve komunikacijske veze sa svojom nad­ležnom komandom. Dakle, ovo upućuje na njegov direktni umišljaj, pa prema tome predstavlja i njegovu punu krivičnu odgovornost.

 

Da su u akcijama razaranja grada učestvovali pretežno pripadnici teritorijalne obrane može se djelimično prihvatiti, međutim, nedvojbeno je utvrđeno da su oni u cijelosti naoružani oružjem, iz kasarne, da su se nalazili pod zapovjedništvom optuženika i da su sa njime aktivno učes­tvovali u razradi plana, napada koji je učinjen na grad. Prema tome, i za njihovo aktivno učestvovanje direktno je odgovoran optuženik kao zapovjednik garnizona.

 

Obzirom na izrečenu kaznu odluka o pritvoru temelji se na propisu čl. 353. st. 1. ZKP-a.

 

Sud je odlučio da optuženik prema citiranom zakonskom propisu nadoknadi stvarno nastale troškove kri­vičnog postupka, te plati paušalni iznos koji je odmjeren prema dužini trajanja postupka.

 

 

U Sisku, dne 7.srpnja 1992.

 

 

ZAPISNIČAR                                                                                     PRESJEDNIK VIJEĆA

Nataša Galinić v.r.                                                                              Ivica Pleše v.r.

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana o-d dana primitka ovjerovljenog prijepisa iste.

 

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda Vrhovnom sudu Hrvatske.

 



 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                         

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA                       

POLICIJSKA UPRAVA SISAK

DOKUMENTACIJA UVlĐAJA

 


BROJ: 511-10-02/03-834/91

U povodu          događaja

Dana                 02.09.1991. god.

Oštećeni            S.O.   Petrinja


ODOBRIO                                                                         IZRADIO

xxxxxxxxx                                                                       xxxxxxxxxxxxx

 


Broj : 511-10-02/03-834/91.

 

 

O P I S       F O T O G R A F I J A

 

Sisak, 09.09.1991. godine.

 

 

F-I       prikazuje opći izgled zgrade "PRVE HRVATSKE TVORNICE SALAME,locirane  u

Petrinji u ul. I. Gundulića, na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja koje je napravila Jugoslavenska vojska dana 02.09.1991. godine, kao i sva naredna oštećenja prikazana na fotografijama od broja 1 do 90. Bliži izgled oštećenja gore opisane zgrade prikazana su na fotografijama 2 i 3.

F-4-15                        prikazuju objekte na križanju ul. V. Nazora i Filipovićeve ulice gdje su vidljivi tragovi oštećenja kao i uništeno jedno teretno vozilo

F-16                prikazuju ul. V. Nazora fotografiranu u pravcu križanja sa Trgom M. Tita, gdje su na fotografijama od broja 17 do 21 prikazani objekti na desnoj strani a na fotografijama od broja 22 do 29 prikazani su objekti na lijevoj strani navedene ulice, gdje su vidljiva oštećenja.

F-30-32           prikazuju križanje ul. V. Nazora i F-40-45 prikazuju lijevu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografira­ne od pravca križanja ul.    V. Nazora-Trg M. Tita u pravcu Gajeve ulice gdje su vidljivi tragovi zrna-projektila.

 

F-33-39           prikazuju Trg M. Tita gdje su vidljivi tragovi oštećenja stepenica, pločnika i. kolnika, kao i tragovi zrna-projektila.

F-46-60 prikazuje desnu stranu objekta u ul. V. Nazora fotografirano od pravca križanja ul. V. Nazora – Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul. gdje su vidljivi tragovi oštećenja i zrna – projektila  prikazuju desnu stranu objekata u ul. V. Nazora fotografirano od pravca križanja ul. V. Nazora-Trg M. Tita u pravcu Gajeve ul.

F-61-63           prikazuju autobus SI 673-36 i autocisternu gdje su vidljivi tragovi oštećenja.

F-64-70           prikazuju Radićev trg kao i Katoličku crkvu na kojoj su vidljivi tragovi oštećenja i zrna-projektila.

F-71-73           prikazuju Trg J. J. Strossmayera kao i zgradu Katastra na

kojoj.. su vidljivi tragovi oštećenja.

F-74-77           prikazuju zgradu SO Petrinja lociranu u. ul. I. Gundulića na

kojoj su vidljivi tragovi oštećenja.

F-78-81           prikazuju srušeni most na rijeci Petrinjčici.

F-82-9o           prikazuju stambene objekte u ul. M. Vod na kojima su vidljivi tragovi oštećenja.

 

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Iskazi - Srpski zločini RH

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI