REMEMBER BLEIBURG MASSACRE - DO NOT HATE - DO NOT FORGET ISKAZI - SVJEDOČANSTVA ISTINA O STRADANJU, MUČENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI ČISTE VELIKE SRBIJE....  - VIŠE
Blaiburg

 

Diana Majhen

Znate li što u stvari potpisujete kada dajete potpis za REKOM?

2011_05_08_potpis_za_rekom

Kampanja za REKOM, obilno financirana novcem Geroga Sorosa i njemu sličnih, već danima puni 'hrvatske' medije. Ovakva, nezapamćena reklama, moguća je jedino u slučaju kada se strani kapital koristi protiv naše države i nas samih.

Pokušajte organizirati nešto plemenito, humanitarno ili pravedno. U najboljem slučaju, vaš će se rad eventualno pronaći negdje na dnu zadnje stranice nekog medija i to samo ako imate sreće. Najbolji su primjer branitelji koji već treći tjedan štrajkaju gladju na Trgu Bana Jelačića.

Zanimaju li oni ikoga? Ma kakvi. Što se tiče Vlade, predsjednika i 'hrvatskih' medija, ti ljudi mogu jednostavno umrijeti od gladi, a kako se čini, što prije to bolje za njih. Pokušajte sada zamisliti istu situaciju, gdje u centru glavnog grada bilo koje druge zemlje ratni veterani štrajkaju gladju. Tako nešto napunilo bi televiziju i tiskane medije, povelo bi se pitanje zašto je do toga došlo i učinilo bi se sve kako bi se tim ljudima spasio život.

U Hrvatskoj, ratni veterani ne zanimaju nikoga, a sve pod izgovorom kako je rat prošlost i moramo se okrenuti budućnosti.

Kakva pokvarena i proračunata laž!

Jer, s druge strane imamo REKOM, koji se bavi upravo onim za što se tvrdi da se mora zaboraviti, Domovinskim ratom. I u slučaju REKOM-a, ne vrijedi to pravilo, dapače, upravo suprotno. I kako je jedan od pobornika REKOM-a, ex precednik Mesić jednom rekao za Kosoricu, REKOM bi nam doista mogao početi iskakati iz paštete kada ju otvorimo.

Zašto je tome tako?

EU nas hoće u paketu sa Srbijom. U konačnici, EU najviše odgovara primiti u svoje okrilje bivšu Jugoslaviju. Za ostvariti tako nešto, potrebno je zaboraviti sve što se u Domovinskom ratu doista dogadjalo, utjecati poglavito na mladju generaciju, koja rat ne pamti, a dovoljno su stari da imaju pravo glasa. I naravno, pokupiti i glasove svih onih koji Hrvatsku nikada nisu htjeli.

Za ispiranje mozga onima koji rat pamte, tu je REKOM.

Pa, prije nego što im eventualno date svoj potpis, informirajte se o tome što doista potpisujete:

Potpisujete svoju suglasnost da se izjednači agresor sa žrtvom

Potpisujete pravo nekoj  opskurnoj zajednici, čiji su članovi jako dobro financirani za ovo što provode, da izbrišu vaša sjećanja i umjesto njih stvore ona koja njima odgovaraju

Potpisujete da se odričete svih naših žrtava u Domovinskom ratu, svih naših mrtvih, nestalih, mučenih i izmrcvarenih i pretvorenih u doživotne invalide

Potpisujete da se odričete hrvatskih branitelja, koji su bili uz vas onda kada je bilo najteže, koji nisu žalili riskirati svoje živote kako bi spasili vaše

I u konačnici, potpisujete kako Srbiji dajete pravo da odlučuje o tome tko je u Domovinskom ratu bio žrtva, a tko agresor.

Zato, razmislite.

Jeste li doista spremni dati REKOM-u svoj potpis i odreći se svog nacionalnog identiteta, odreći se istine o Domovinskom ratu i odreći se svih onih koji su stvorili ovu zemlju?

Jeste li doista spremni svojim potpisom u konačnici i odreći se hrvatske države, jer REKOM ne predstavlja Hrvatsku i Hrvate, nego provodi volju onih koji ga financiraju, a to si svi neprijatelji Hrvatske i svih nas.

Svojim potpisom za REKOM, pomažete one koji su se skrivali i bježali kada je bilo najteže, a danas nam hoće prodavati svoju, iskrivljenu istinu, o tome što se dogadjalo u ratu koji su u najboljem slučaju, gledali preko televizije, sigurno ne navijajući za hrvatski narod i hrvatsku državu. I koji danas dobro i lagodno žive zahvaljujući REKOM-u, Dokumenti i sličnim organizacijama. Onima koji su nas sve spremni prodati za svoje plaće i svoju budućnost, ni malo ne mareći što će naša djeca učiti u školama kako su djeca zločinačkog naroda.

Svatki potpis za REKOM potpis je protiv Hrvatske i Hrvata.

Jeste li doista spremni odreći se svog naroda i svoje države, podržavajući svojim potpisom one koji nas žele uništiti?

 

Diana Majhen

 

Zbog nas, da nam se ne ponovi

 

Kako se REKOM nikako ne smije shvatiti olako, izmedju ostalog, najbolje dokazuje izjava Nataše Kandić, ravnateljice srpske nevladine ogranizije Fond za humanirano pravo, te  jedne od stupova REKOM-a.

Prije neki dan, Nataš Kandić je izjavila kako će prikupljanje milijun potpisa za osnivanje REKOM-a trajati SVE DOK DRŽAVE BIVŠE JUGOSLAVIJE NE DONESU ODLUKU O FORMIRANJU KOMISIJE.

Ako ovo nije nasilje, onda doista ne znam što jeste.

Nije se do sada nikada dogodilo da skupljanje potpisa za bilo  što na ovom svijetu, traje tako dugo dok se ne skupi dovoljan broj potpisa. Koliko bi to trebalo biti, 10 godina, 20 godina, vječnost? Hoćemo li mi već odavno biti mrtvi i pokopani, a njihovi unuci će i dalje hodočastiti Hrvatskom i uvjeravati naše potomke u onu staru srpsku 'Tko nas, bre, zavadi' tražeći njihov potpis?

Sad pazite ovo: u Hrvatskoj gradjani imaju pravo na referendum o nekom pitanju tek ukoliko prikupe blizu pola milijuna potpisa (deset posto od ukupnog broja birača u RH, a svi znamo što su to birači u RH: živi, mrtvi, rodjeni, nerodjeni, odseljeni, doseljeni i tako nekoliko puta itd.) u roku koji nije duži od 15 dana. Tek nakon što se potpisi prikupe u tom roku, vlast može eventualno dozvoliti potpisnicima da se referendum o tom za njih očito važnom pitanju i održi. Ako se referendum i održi i ako se na isti odazove većina gradjana, to još uvijek ne obavezuje Vladu da postupi po rezultatima referenduma.

A što radi REKOM? Prvo, pokušava nametnuti svoje političko mišljenje Hrvatskoj temeljem prikupljanja potpisa na području stranih država, uključivo i one koje su Hrvatsku razarale, uništavale i pljačkale. Drugo, sam je sebi produžio rok za potpise na neodredjeno vrijeme, očito zbog toga što njihovu ušljivu inicijativu žele podržati tek malobrojni. Treće, uopće ne traži referendum, nego na temelju samo prikupljenih potpisa traži da Vlada donese odluku koja je ujedno i protuustavna.

Sad usporedimo dva scenarija: prvi, vezan uz potpise koji su se prikupljali u svezi Zakona o radu gdje je više od 800.000 hrvatskih gradjana dalo potpis u roku od 15 dana bez ikakvih posebnih uloženih financijskih sredstava, a Vlada se nije udostojila čak ni raspisati referendum, i drugi, vezan uz potpise u svezi Rekoma gdje će hrpa transjugoslavenskih marginalaca podmazanih milijunima i milijunima eura podrijetla iz drugih država eventualno za par mjeseci skupiti 100.000 potpisa u Hrvatskoj što u smislu legitimnosti ne predstavlja ama baš ništa (pa toliko u Hrvatskoj ima četnika i članova njihovih obitelji), nakon kojeg hrvatska Vlada donosi odluku o prihvaćanju njihovih zahtjeva?

 

Netko je tu očito ozbiljno poremećen. Ako ta šarada od inicijative uspije, što možemo slijedeće očekivati? Kinesko-hrvatsku inicijativu za besplatno ljetovanje na Jadranu, koja je sama sebi dala za cilj da skupi milijun potpisa na području Kine i Hrvatske i onda ultimativno od hrvatske Vlade zatraži da osigura besplatno ljetovanje svim Kinezima i Hrvatima na Jadranu?

Nadalje, ja doista nikako ne mogu shvatiti kako to da ljudima koji su bili žrtve agresora, taj isti agresor, preko neke organizacije koja je po meni sve, samo ne hrvatska, ide objašnjavati kako u biti agresor nije ni postojao.

To bi bilo isto kao da je nakon WW2 Njemačka saveznicima objašnjavala kako rata zapravo nije ni bilo u pravom smislu te riječi, te kako su i saveznici jednako krivi za taj rat.  Još gore. Isto kao da je Njemačka tražila hapšenje i osudjivanje savezničkih vojnika, zato što su se usudili braniti od njemačke agresije i pri tome, naravno, ubili kojeg Nijemca.

Jesmo li svi mi žrtve masovne halucinacije kada se prisjećamo Domovinskog rata? Jesmo li izmislili one jugočetničke horde, ona spaljena sela i gradove, one masovne grobnice, klanja i silovanja?

Jesmo li pomiješali teritorij na kojemu se taj rat vodio, pa smo krivo uvjereni kako se vodio u Hrvatskoj, a zapravo su stradavali srpski gradovi i srpsko tlo?

Hoće li nam REKOM objasniti kako se sve to zapravo nije dogadjalo, nego smo se, eto, malo porječkali sa susjedima, podjednako smo krivi, pa trebamo skupa sjesti, to priznati i prebrojiti žrtve i 'žrtve' skupa.

Ja osobno nikada neću pristati na ovakvu podvalu. A ne bi smio ni hrvatski narod.

Jer, dopustiti da nam istinu o Domovinskom ratu pišu oni koji nisu u njemu učestvovali, oni koji su se nadali kako ćemo izgubiti, oni koji su dio zemlje koja je izvršila agresiju na sve nas, po meni je izdaja bez premca.

Izdaja svih onih koji su dali svoje živote kako nam danas ne bi četnička jugočizma bila na glavi. Izdaja onih koji su ostali iza njih, djece, udovica, roditelja koji nikada neće skinuti crninu. Izdaja svojih suboraca. Izdaja svake hrvatske žrtve od strane srpske agresije.

U konačnici, izdaja hrvatske hrabrosti i hrvatskog srca, jer je Hrvatska na tome stvorena i na tome obranjena.

Srbija i antihrvatske snage pisale su nam povijest pola stoljeća. Dok sve nije završilo u krvi. Našoj, hrvatskoj krvi.

I zato, NE Rekom-u!

Zbog nas, da nam se ne ponovi.

 
Diana Majhen

Zaziva li Tadić neke nove ratove?

 

I dok nas tjeraju da bacimo u zaborav sjećanja na Domovinski rat, koji je završio prije petnaestak godina, istovremeno se i dalje našim novcima financiraju razno-razni 'antifašistički' spomenici širom Lijepe Naše, kako se slučajno ne bi zaboravilo da su Hrvati genocidan, ustašoiodan narod, pa slijedom toga, snose valjda i svu krivicu što je do tog Domovinskog rata uopće došlo.

Naravno da je nakon šetnje Ovčarom Tadić u našoj zemlji postao skoro pa domaći, te nije propustio priliku pojaviti se na Jadovnom, gdje je nama, fašistoidnim Hrvatima, održao lekciju iz povijesti. Zašto i ne? Ako slobodno može hodati preko kostiju onih koje su na najpodliji način pobili njegovi sunarodnjaci, bez da je priznao agresiju koju je njegova zemlja izvršila, onda valjda može otići i korak dalje i pozvati nas na red.

A da ne ostane usamljen u natjecanju 'Tko će više i bolje pljunuti po Hrvatskoj' pridružio mu se i drug iz BiH, Dušan Bastačić, prozivajući Hrvatsku za prikrivanje ustaških zločina.

Zar to nije lijepo?

Usred Hrvatske, dva drugara iz Srbije i BiH pljuju li ga pljuju po našoj zemlji i nama, a mi glave dolje (ili gaće dolje, kako već) i šutimo. Ne znam kako se dogodilo pa su zaboravili povesti i Šljivančanina koji bi nam svima lijepo objasnio kako su strahote u Vukovaru pa i samu Ovčaru skrivili genocidni Hrvati, koji se za isto trebaju ispričati Srbima.

Ne smijemo se sjećati kako su u Domovinskom ratu četnici i jugofašisti ubijali po našoj zemlji, ne smijemo se sjećati njihovih logora smrti, mučenja i ubijanja. Ali se moramo sjećati kako smo pola stoljeća prije Domovinskog rata imali Jasenovac, ili Jadovno.

Jednostavno, moramo pamćenje podesiti tako da funkcionira selektivno. Naša sjećanja moraju funkcionirati samo onda kada se nešto loše dogodilo Srbima. Kada su pak ti Srbi činili zločine, poželjna je i prijeko potrebna kolektivna amnezija. Ili još jednostavnije: Dogadjaje od prije dvadeset godina trebamo izbrisati iz glave, kako bi nam ostalo više mjesta za dogadjaje od prije sedamdeset godina.

Zanimljiva neka logika.

No, ono što hrvatski mediji uglavnom nisu prenijeli, najzanimljiviji je dio cijele ove priče.

Boris Tadić izjavio je, naime, kako se svi zločini trebaju procesuirati, i to, gledajte ovo:

Hrvatska mora procesuirati zločince koji su činili zločine u Hrvatskoj, kao što Srbija mora procesuirati one koji su zločine radili u Srbiji.

Ej, ljudi!!!!!!!!!!

I nitko, ama baš nitko iz državnog vrha ove zemlje da nadje za shodno prozvati Tadića radi ovakve izjave.

Pa gdje se ratovalo, gdje se borilo i umiralo, u Srbiji možda? Kako će to, prema Tadićevim riječima, Srbija procesuirati one koji su činili zločine u Srbiji, kada se rat vodio u Hrvatskoj?

Ovim riječima, Tadić nam je otvoreno poručio kako nas smatra idiotima.

I ima svako pravo na to mišljenje.

Jer, da nismo idioti, ne bi nam danas na Markovom Trgu i Pantovčaku sjedili ljudi koji se nisu ni osvrnuli na ovakvu izjavu, kojom je Tadić otvoreno poručio, po meni, slijedeće:

Obzirom da se rat nije vodio na teritoriju Srbije, tamo nisu počinjeni ni zločini. Pa shodno tome, Srbija nema koga ni procesuirati. Kraj.

Poruka šutke i pokorno primljena od strane hrvatske vladajuće garniture.

Dok Veljko Marić i dalje sjedi u srpskom zatvoru.

Pa, hrvatski narode, bude li u buduće na ovim prostorima nekih eventualnih novih ratova, očito je kako moramo voditi računa o tome da se oni vode na teritoriju Srbije, a nikako Hrvatske. Jer, kako kaže Tadić, samo u tom slučaju će Srbija procesuirati one koji su zločine počinili.

To sve, naravno, pod uvjetom da uopće ostane koji Hrvat koji bi se mogao boriti za Hrvatsku.

Jer, što Tadićevi četnici nisu pobili, to su 'hrvatske' vlasti optužile i zatvorile, a što je tek početak onoga što slijedi hrvatskim braniteljima, što pod palicom EU, što radi boljih 'medjususedskih' odnosa sa Srbijom.

Ostaje nam tračak nade kako će predstojeći izbori nešto promijeniti, ukoliko se državotvorni Hrvati uspiju ujediniti.

Ne bude li toga, uskoro neće biti ni Hrvatske ni Hrvata.

Diana Majhen

ZASTO STE TOLIKO IZNENADJENI ?

 

Od kako je započela turistička sezona, rijetko da otvorimo neki medij a da ne naletimo na članak tipa „Rekli Srbima da se gone natrag u Srbiju“ , „Izvrijedjali turiste iz Srbije“, „Barbari napali srpske turiste“ i sl.Nije da smo i prije ljeta bili poštedjeni toga da izolirani incidenti postaju vijesti dana, prikazujući tako Hrvate nekim zaostalim spiljskim plemenom, koje se još nije maknulo iz kamenog doba i sve pridošlice dočekuje toljagama i kopljima.Kroz naše se medije kontinuirano provlači svehrvatska krivnja, bilo da je u pitanju Domovinski rat, odnos prema Srbima danas ili tako omiljena tema svim podrumarima i jugoslavenima, zločini iz Domovinskog rata.

Zašto nestaje slobodna i neovisna Hrvatska?

 

Često se, razgovarajući sa prijateljima, dotaknemo teme usporedbe ex Jugoslavije i Hrvatske. Zločinačka komunistička tvorevina trajala je skoro pola stoljeća i sve do njenog konačnog raspada, početkom Domovinskog rata, ostala je postojana u svemu što je provodila. Od osnutka pa do kraja, vrijedili su isti zakoni, štovale se iste 'vrijednosti' i postupalo na isti način. Jugoslavija, stvorena nakon WW2, ista je Jugoslavija koja se raspala 1990, nepromijenjena u bilo čemu bitnom. Čak je i posljednji čin ex Jugoslavije identičan onom prvom: 'Antifašisti' sa crvenim petokrakama koji na sve strane ubijaju djecu, žene i starce, koji siluju i pale zemlju kojom prodju i uništavaju sve tragove kulturne baštine Hrvata.

S druge pak strane, Hrvatska, ona za koju se borilo i umiralo, nestala je a da se nismo stigli ni okrenuti. Hrvatska se munjevitom brzinom pretvorila u neku blažu varijantu upravo te iste Jugoslavije, u kojoj i danas caruje bratstvo i jedinstvo a Hrvati su gradjani drugog reda. I vjerujem kako nije daleko dan kada će nas, državotvorne Hrvate, zatvarati upravo radi našeg domoljublja, radi izgovorene ili napisane riječi koja se neće slagati sa ideologijom partije koja već godinama vlada Hrvatskom, bilo da se radi o HDZ-u ili SDP-u.

Kako je to moguće?

Većina ljudi s kojima razgovaram smatra kako je uzrok jedan: Dok su oni koji su htjeli Hrvatsku ratovali i borili se za nju, oni koji ju nisu htjeli zauzimali su sve bitne funkcije u državi. Zaogrnuti lažnim i privremenim plaštom hrvatstva,  infiltrirali su se u sve rukovodeće pozicije u državi, a poglavito u politici, te nakon rata jednostavno nastavili provoditi politiku koja im je bila tako draga u jedinoj državi koju su ikada imali, Jugoslaviji.

Ne sporim kako tu ima istine, ali mislim kako je to posljedica, a ne uzrok. Uzrok leži u nečemu što je učinjeno prije puno, puno godina, a što nikada nije nazvano svojim pravim imenom:

U Jugoslaviji je u biti 50 godina drmala vojna vlast. I to je razlog zašto je Jugoslavija toliko dugo i opstala.

Kada su skinuli uniforme, 'antifašisti' nikome nisu predali vlast, nego su ju preuzeli i nastavili provoditi svoje ideje, svoje vizije, ali to je u biti bila isključivo vojna vlast, jer za civile u toj vladi nikada nije bilo mjesta.

Jeste da su 'antifašisti' bili u odjelima i predstavljali se civilima, ali su bili sve, samo ne civili. Nije bilo šanse da netko, tko nije bio u partizanima, zauzme bilo kakvu iole bitnu funkciju. Dapače, bili su podijeljeni na prvoborce i borce, nešto slično tome kada bi se mi sada podijelili na dragovoljce i mobilizirane. Prvoborci su bili ti koji su imali najvišu vlast u rukama, pa se išlo na niže. Ali uvijek i isključivo ta je podjela bila izmedju njih samih.

Iz uniformi, uskočili su ravno na sva čelna mjesta u državi i nikada se nisu sa njih maknuli. Ako to nije vojna vlast, onda ne znam što jeste.

Sad, uzmimo za primjer da su naši branitelji, odmah nakon rata, skinuli uniforme i zauzeli sve državničke funkcije,  od mjesta predsjednika države do mjesta predsjednika vlade. Zamislite da su branitelji u svim ministarstvima, da u Saboru ne smije sjediti nitko tko nije bio branitelj.

I da se to uradilo prije nego su isti ti jugovići uspjeli razjediniti branitelje raznoraznim udrugama i interesnim skupinama, dok je još bilo svježe pamćenje na to kako se borilo rame uz rame, kako su se čuvala ledja i kako je cilj bio samo jedan jedini, svima istovjetan: Slobodna hrvatska država.

Takva bi Hrvatska trajala vječno.

Često nam jugonostalgičarski pisci, kojih su na žalost prepuni mediji, govore o 'antifašizmu' i vrše usporedbe sa Domovinskim ratom i 'antifašističkom' borbom u WW2. Kao prvo, treba se naglasiti kako je kod nas antifašizam imao posve drugo značenje od značenja antifašizma drugdje u svijetu. A napose, kad nas već ispiru tim 'antifašizmom' treba se naglasiti i kako se hrvatski branitelji niti jedne jedine sekunde nisu poveli za 'antifašistima'.

Da jesu, danas bi Hrvatska bila prepuna neobilježenih grobnica u kojima bi počivali svi koji bi se usudili progovoriti jednu riječ sa negativnom konotacijom o Domovinskom ratu i braniteljima. Samo bi oni sretniji završili na dugogodišnjem zatvoru u nekim neljudskim uvjetima, bez da bi itko smio i pitati za njih.

Hrvatski su branitelji, za razliku od 'antifašista', obranili zemlju časno. Odradili su to pošteno, dostojanstveno i ljudski. I isti čas nakon što je Hrvatska bila slobodna, predali su zemlju koju su stvorili u ruke civila, od kojih su većina u biti bili dezerteri, što dokazuje kako im nikakva želja za vlašću nikada nije bila predmetom želja, nego samo slobodna i neovisna hrvatska država.

Nisu, poput Titovih 'antifašista' nastavili vladati ubijajući sve pred sobom ako ih je imalo ugrožavalo, ili razmišljalo drugačije od njih. Vojska koja je stvorila zemlju povukla se misleći kako je odradila svoj posao.

I izgubila  tu istu zemlju vrlo brzo nakon što  stvorena, skupa sa svim državotvornim Hrvatima i Hrvaticama koji su ju sanjali desetljećima.

Ništa nismo naučili od neprijatelja.

Diana Majhen

www.dragovoljac.com

Zašto moj glas za Milana Bandića­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


Nipošto ne mogu reći da ću u nedjelju sva sretna otići na izbore, dajući glas nekome koga  poštujem i kome vjerujem. Nadam se da će i taj dan jednom doći, ali do onda, ipak ću izaći na te izbore i glasati za Milana Bandića. Evo i zašto.

Zašto 'Zakon o zaštiti Šeksa' toliko smeta crvenima?

 

 

2011_10_26_komunjareOko zakona o ništetnosti bilo je puno polemika. Mišljenja su bila oprečna, čak se i  pravnici često nisu mogli usuglasiti oko toga koja je korist od navedenog zakona.

Nama, pravnim laicima, sigurno nije jednostavno pohvatati sve te konce i sve mogućnosti koje taj zakon donosi.

Nije kako smo mi dužni suditi našim ljudima na temelju optužnica iz Srbije ni bez toga zakona. Odluku o tome da li će se nekome suditi ili ne, na temelju dokaza, donosi DORH. Naravno, pri tome se naši branitelji izlažu najgorim poniženjima, pri kojima ih srpski istražitelji ispituju o tome kako i na koji način su branili svoju zemlju, koju su njihovi zemljaci nemilice zasipali bombama, gazili tenkovima i ubijali sve što im se našlo na putu.

Prava suradnja u duhu bratstva i jedinstva.

Prvo te napadnu, ubiju i spale sve što mogu, a onda se mirno i elegantno, uz punu potporu naše Vlade i institucija, šeću Hrvatskom i pozivaju na ispitivanje one koji nisu htjeli mahati bijelom zastavom ili leći pred njihove tenkove.

No, vratimo se na zakon o ništetnosti.

Nema sumnje, kako isti i te kako pogoduje HDZ-u u predizbornoj kampanji. HDZ je do sada prodao i izdao hrpu branitelja, počevši od generala Gotovine, preko generala Glavaša, pa nadalje. Teško je imati povjerenja u Vladu koja ti svaki čas može poslati miliciju na vrata koja će te locirati, uhapsiti i transferirati, ovaj put u hrvatske zatvore. Ovo je, bez sumnje,  idealna prilika za HDZ da pokuša vratiti barem dio braniteljske populacije koje je izgubila svaku vjeru njega.

No, pogledajmo na čas što se dogadja kod onih koji Hrvatsku uporno hoće obojiti u crveno.

Blago rečeno, protuhrvatske snage su podivljale.

Na istoj strani, čvrsto ujedinjeni, bok uz bok, stoje četnici iz SDSS-a, Vesna Pusić, Zoran Milanović, a evo im se pridružio i precednik Josipović i to ni manje ni više nego najavom kako će od Ustavnog suda tražiti da sruši zakon o ništetnosti.

E, tu bi se već svakom Hrvatu trebala upaliti svjetla za upozorenje.

Ako se ovakvi svom snagom zalažu protiv donošenja nekog zakona, onda to može značiti samo kako im taj zakon ne pogoduje.

A ako ne pogoduje njima, znači kako pogoduje Hrvatima.

Takodjer, teško je za povjerovati kako Šeks i te kako ne bi vodio računa o tome da se donese neki zakon koji bi njega osobno zaštitio. Ne sumnjam ni trenutak kako bi Šeks mrtav-hladan gledao kako se hapsi cjelokupna braniteljske populacija, moguće i nazdravio tome uz koju čašicu. Ali, kada je njegova koža u pitanju, teško da bi to uradio. Ne smijemo zaboraviti kako je Šeks preživio sve čistke i sve promjene u HDZ-u, što govori o tome kako Šeks nipošto nije neki mali igrač, kakvim se nastoji prikazati, nego vrlo, vrlo moćna ličnost.

Teško je zamisliti kako bi se zalagao za neki zakon koji ga bar na neki način ne bi štitio od srpskih optužnica. A eto, ovaj put, koliko god se taj zakon nazivao zakonom o zaštiti Šeksa, taj će se zakon odnositi na sve branitelje, htio to Šeks ili ne, jer je jednostavno nemoguće izglasati zakon koji bi se primjenjivao samo na njega.

A imamo još jednu stranu medalje, radi koje je Josipović toliko podivljao. Poznato je kako se Josipović zalaže za što bolje odnose na relaciji Hrvatska-Srbija, što uključuje i povlačenje hrvatske tužbe za genocid. Donošenjem ovakvog zakona, Hrvatska de facto ne priznaje sve srpske 'argumente' kojima vrše pritisak na nas, kako bi odustali od tužbe. I time se ozbiljno ugrožava bilo kakvo odustajanje od naše tužbe protiv Srbije, što Josipović sigurno ne može lako progutati, nakon svih napora na vraćanju putevima bratstva i jedinstva.

Skraćeno, zakon o ništetnosti direktno velikim djelom onemogućava ono što su projugoslavenske snage u Hrvatskoj već prihvatile kao gotovu stvar, povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije.

Naravno, svakako je dirljiva Josipovićeva briga za branitelje, a naročito njegova izjava 'kako branitelji neće moći dokazati svoju nevinost, te će se onemogućiti da se kroz suradnju sa Srbijom, dodje do odustajanja od tih optužnica'.

Možda da to pokuša objasniti Veljku Mariću, koji , eto, ima velike koriste od te suradnje sa Srbijom i od pokušaja dokazivanja svoje nevinosti.

Takodjer, na umu treba imati i jednu hipotetsku situaciju, a to je ukoliko nas uspiju zgurati u EU. Obzirom kako nas ta EU hoće u paketu zajedno sa Srbijom, ukoliko uspiju zgurati nas, sigurno kako će Srbija doći vrlo brzo za nama. A onda stupa na snagu europski uhidbeni nalog, prema kojemu su sve članice EU dužne postupati. Što opet znači, kako je u toj situaciji, Hrvatska dužna izručiti sve svoje državljane koje će Srbija potraživati.

Naravno, takav zakon ne štiti nikog tko odluči otići van Hrvatske, ali bi bar teoretski trebao zaštiti one koji su u Hrvatskoj.

Postavlja se i pitanje, ako nas uspiju zgurati u EU, hoće li takav zakon više uopće vrijediti, ili će postati ništavan samim tim što će zakoni EU biti iznad njega.

Puno je tu još pitanja.

Nisam pravnik i ne znam o pravu skoro ništa.

No, svakako sam spremna podržati zakon protiv kojeg se grčevito bore ljudi poput Pusićke, Milanovića, Josipovića i Pupovca i njegovog društva.

Zato, što jako dobro znam što od njih možemo očekivati.

Pa slijedom toga, ako su oni protiv, ja sam svakako za.

 

Diana Majhen

VUKOVAR JOŠ JEDNOM PREDAN

Danas smo drugi put predali Vukovar. Prvi put smo ga predali u ruke onih koji su ga razarali, palili i ubijali. Danas, u ruke onih koji bi silom htjeli izbrisati svako sjećanje na to što se u njemu dogadjalo.

UPOZNAJTE REKOM


Ako bih morala u par riječi opisati REKOM, opisala bih ga antihrvatsku, projugoslovensku organizaciju, čiji su ciljevi jasni u potpunosti:
Izjednačiti krivnju za rat, multiplicirati broj srpskih žrtava i umanjiti hrvatske žrtve, te nas uvjeriti kako ćemo svi sretno ponovno živjeti u nekoj novoj Jugoslaviji, jer eto, tako dobro suradjujemo.

Ulica JEST rješenje za naše probleme



Od završetka Domovinskog rata prošlo je skoro dvadeset godina. Svo to vrijeme, živjeli smo u nadi i zabludama kako smo stvorili državu u kojoj se stvari rješavaju demokratskim putem, u kojoj će svi imati svoja prava. I svakim smo danom postajali sve više razočarani, ljuti i očajni, jer je postajalo sve jasnije kako ovo nije država za koju se borilo i umiralo.

Nakon smjenjivanja vlasti u orbiti HDZ-SDP-HDZ postalo je kristalno jasno da nas Vlada, čija god bila, uopće ne sluša. Vlada je kod nas samoj sebi svrha, nije u službi naroda nego u službi osobnog profita, a sve ove godine, naše riječi nikada nisu doprle do nikog od njih.

Ujedinite se!

 

2011_03_11_ujedinite_seZbivanja na, uvjetno rečeno, hrvatskoj desnoj političkoj sceni skoro svakoga dana donose nešto novo. Osnivaju se nove stranke, daju se izjave za tisak, pokušava se koalirati. Unatoč čestim osudama, u tome u biti nema ničeg lošeg. Dapače, to bi mogao biti pozitivan znak da se hrvatska desnica konačno probudila iz dugogodišnjeg zimskog sna i odlučila se pokrenuti.

Kako je odavno već i vrapcima na grani jasno da HDZ više ni u snu ne može proći ne samo pod desnu, nego čak ni pod stranku centra, obzirom da su joj stavovi i djelovanja skoro identični onima u SDP-u, potrebno je oformiti opoziciju. Jer, mi opozicije u Hrvatskoj nemamo. HDZ i SDP jedan drugome nikako ne mogu biti opozicija, niti vjerujem da im je to uopće cilj. Prisjetimo se malo predsjedničkih izbora. Daleko od toga da je Bandić bio idealan kandidat, ali nasuprot njemu imali smo samo Yugosipovića u drugom krugu, a Bandić, kakav god bio, bar nas ne bi pokušao uvesti u novu Jugoslaviju, za razliku od sadašnjeg precednika. I, što se dogodilo? HDZ, koji već godinama obnaša vlast plašeći narod tamo nekim crvenim, ne samo da uskraćuje podršku Bandiću, nego i kažnjava svoje članstvo koje mu se usudilo tu podršku dati. Time automatski dovodi na vlast onoga tko je daleko više crven, jer se HDZ-u izgleda taj strah od crvenih javlja samo onda kada s njima nisu u dogovoru.

Ili drugi primjer.

Ovaku, od korupcija i afera oslabjelu Vladu, čiji članovi svako malo zaglave u Remetincu, SDP je mogao odavno rušiti, da je to doista htio. No, SDP-u to nije odgovaralo. Jer, svi računaju na ulazak u EU, gdje će se moći sakriti od naroda i sve gadosti koje su godinama radili prebaciti na nekog drugog. Da je SDP preuzeo vlast, a ulazak u EU se odgodio na par godina, što bi taj isti SDP u medjuvremenu? Morao i sam polagati račune narodu i čistiti svoje redove, takodjer slanjem u najpoznatije hrvatsko odmaralište za političare, Remetinec.

Pa tako SDP-u odgovaraju mirni izbori, nastavak pregovora sa EU i izbjegavanje bilo kakve odgovornosti, a naročito izbjegavanje imenovanja lopova u vlastitim redovima.

Dakle, ono što je hrvatskom narodu potrebno je opozicija, koja bi konačno mogla prekinuti ovaj začarani krug smjene vlasti jedne nesposobne i korumpirane stranke za drugom, te otvoriti hrvatskim gradjanima neku novu mogućnost, da svojim glasom doista utječe na  nešto.

Stoga je ovo previranje u desnim redovima u biti pozitivno. Ja prva pozdravljam novu stranku generala Sačića, jer mi se to čini strankom kakvu Hrvatska još nema. Stranka koja će voditi računa o braniteljima, o nacionalnim interesima, ali pri tome neće zapostaviti sve ostale gradjane RH i socijalnu problematiku.

Pozdravljam i osnivanje HRAST-a, pozdravljam i pravaše koji su konačno našli snage da se ujedine (govorim o koaliciji HSP-HČSP-A-HSP), samo da još nadju snage da se riješe balasta koji im se stalno kači o vrat.

Pozdravljam i udrugu 'Volim Hrvatsku-Ne u EU', jer pokušavaju narodu prikazati istinu o tome što nas čeka ulaskom u EU, dok im vladajući i opozicija skupa bacaju prašinu u oči i preskaču sve ono što je bitno, nadajući se kako će se narod na slijepo, ili zaveden lažima, opredijeliti za EU.

No, ono što je najbitnije u svemu tome je pitanje, hoće li sve ove stranke i udruge shvatiti da samo ujedinjene mogu na izbore?

Do sada smo uvijek imali istu situaciju. S jedne strane, ujedinjene komunjare sa pripadajućim satelitima (HNS, IDS i sl) i s druge strane, ujedinjene HDZ-ovce i abolirane četnike, sa još po kojim satelitom. S druge pak strane, tisuće malih hrvatskih stranki, od kojih svaka pobere mali dio glasova s kojim uopće ili jedva prijedje prag i koje se samim tim, ne uzimaju ozbiljno.

Ja bih nešto poručila svim tim našim strankama, koje su domoljubno orijentirane:

Gospodo, ujedinite se za izbore. Neka svatko ostane gazda u svom dvorištu, radite do izbora na jačanju i poboljšanju svojih stranki i udruga. Ali za izbore morate skupa. Ukoliko se ne ujedinite, ja ću prva, i to po prvi put u životu, na dan izbora ostati doma, umjesto da nekome dam svoj glas. Zato, što ne želim više gubiti vrijeme i živce na nešto, čiji mi je rezultat unaprijed poznat: Pobjeda HDZ-a ili SDP-a, a hrpa domoljubnih stranaka sa par glasova na drugoj strani.

Ujedinite se, jer to od vas očekuje hrvatski narod, jer ste onoga časa, kada ste osnovali stranku ili udrugu sa hrvatskim predznakom, postali tom narodu i odgovorni.

Ujedinite se i svi ćemo vas podržati i po prvi puta se ozbiljno suprotstaviti ovima što se nazivaju hrvatskim strankama, ali im Hrvatska nikada nije bila Domovina, niti su je ikada htjeli.

Samo ujedinjeni računajte na naše glasove, s tim da u tom slučaju možete i računati na pobjedu.

Diana Majhen

Trijumf branitelja, fijasko đakićevaca

 

 

 

2011_02_27_prosvjedi_branitelja_zgNa današnjem prosvjedu branitelja održanom na Trgu Bana Jelačića prema gotovo jednoglasnom mišljenju prisutnih okupilo se više od 60.000 branitelja i građana iz svih dijelova Hrvatske. Usprkos lošim vremenskim uvjetima u dijelovima Hrvatske, snijega u Slavoniji i bure u Dalmaciji, Trg bana Jelačića danas je bio prepun, kao i susjedne ulice. Sa skupa na kojem su na svjetlo dana izišle sve akumulirane nepravde i za koji je neposredan povod bila brutalna izdaja svih hrvatskih branitelja danas utjelovljenih u liku Tihomira Purde, odaslano je nekoliko jednostavnih, ali vrlo životnih poruka: prva od njih jest „Sad je bilo dosta!“

TKO SE NIJE SKRIO….



2010_05_17_iskaznica_branitelj.jpg Jučer osnovan Savez udruga proizašlih iz Domovinskog rata i antifašističke borbe, kojemu je na čelu general Prodan (svidja mi se to prezime, naročito u ovom slučaju),  priopćio je kako je krajnje vrijeme da udjemo u EU s modernom organizacijom ratnih veterana koji priznaju da su granice RH koje smo branili u Domovinskom ratu stvorene u Drugom svjetskom ratu.

SVI SMO MI TIHOMIR PURDA I VELJKO MARIĆ



Dok su hrvatski branitelji sve više revoltirani činjenicom da Tihomir Purda i dalje sjedi u BIH zatvoru, u neizvjesnosti hoće li ga isporučiti Srbiji ili ne, a Veljko Marić već punih 9 mjeseci sjedi u srpskom zatvoru očekujući sudjenje, naša  politička elita igra ping pong sa osjećajima ne samo hrvatskih branitelja, nego i svih Hrvata kojima je ovako nešto nezamislivo.
U slučaju Tihomira Purde napravljen je niz propusta za koje nitko nije odgovarao, a trebao je odgovarati ne ostavkama, nego zatvorskim kaznama, da se mene pita.

Sve ću vas tužiti!

 

2012 07 03 cacpusmolNakon što je za ubojstvo dvoje ljudi išetao iz sudnice sa 22 mjeseca uvjetne kazne, prvi podpredsjednik, kako se voli nazivati, najavljuje tužbe. Ukoliko drugostupanjski sud potvrdi rješenje i time mu se iz dosjea izbriše kazna, Čačić je, kako kaže, spreman tužiti svakoga tko ga u javnosti proglasi krivim za prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom.

Da se ne radi o smrti dvoje nevinih ljudi, koji nisu ništa zgriješili osim što su se našli Čačiću na putu, čovjek bi umro od smijeha na ovakvu izjavu. Dakle, nećemo smjeti javno govoriti i pisati kako je Čačić kriv za prometnu nesreću, jer će se njemu izbrisati kazna?

Pa, baš me zanima tko će nas spriječiti da npr javno pišemo i govorimo kako je Čačić ubio dvoje ljudi, bez da govorimo o krivici.

Čačić nas, jednostavno rečeno, pokušava zaplašiti. Nadajući se kako će mnogi na ovo nasjesti, pa se o tome što je uradio neće pisati i govoriti, te će sve vremenom pasti u zaborav. Iako je najvjerojatnije da je sam Čačić nasjeo na spin svojih odvjetnika koje masno plaća i koji mu govore što on sam želi čuti. Možda se Čačića, ukoliko mu zaista iz dosjea izbrišu pravomoćnu presudu za prometnu nesreću u kojoj je ubio dvoje ljudi, neće smjeti prozivati da je za isto pravomoćno osuđen, ali to ne mijenja jedinu i nepobitnu istinu da je on zaista usmrtio dvoje ljudi, i ta će ga priča pratiti cijeli život, a i nakon života, a o tome tko je zaista Čačić i što je učinio ne da će se smjeti pričati: obveza cijele javnosti je da o tome pričaju što više. Čačić je usmrtio dvoje ljudi.

No, ovo je tek početak priče.

Stavimo na stranu sada to što Čačića rijetki vole, što je uglavnom iritantan, bahat i pun sebe, pustimo i to što je ubojstvo dvoje nevinih judi samo po sebi strašna stvar nad kojom se ne zgražaju samo dežurni moralisti, nego svaki normalni čovjek.

Ostaje činjenica kako mi u Vladi, i to u samom vrhu, imamo čovjeka koji je podložan ucjenama i to ucjenama institucija države sa kojom smo u političkom sukobu zbog stvari koja je od strateškog nacionalnog interesa, INA-e.

Kada sam čula za presudu Čačiću, prva misao koja mi je prošla glavom bila je 'Ode naša INA'. Možemo se potpuno opravdano pitati, jesmo li i čime platili Čačićevu slobodu, te što je Čačićeva stranačka kolegica, Vesna Pusić, razgovarala sa madjarskim ministrom pravosudja prilikom posjeta Madjarskoj? Što o tome zna njen šef Milanović, čija je dužnost znati što mu rade ministri? Jer, ako je netko u sukobu interesa, to je onda naša draga Vesna Pusić itekako bila prilikom svoje posjete madjarskom ministru pravosudja. Jer, njoj  je Čačić dvostruki šef, nadređen joj je i u stranci i u Vladi i o njemu i njegovoj volji direktno ovisi njena politička karijera, dok istovremeno njegova karijera, ali i sloboda, ovise, i dalje će ovisiti, o institucijama Mađarske s kojima Vesna Pusić temeljem svoje pozicije u Vladi pregovara, dogovara se i politički trguje. Možemo se pitati slijedeće: Je li Vesna Pusić prilikom te posjete zagovarala hrvatske interese, ili interese svog šefa?

Da stvar bude bolja, Čačića se gura u  nadzorni odbor te iste INA-e i to svim snagama. Prema njegovoj vlastitoj izjavi, prije nepunih mjesec dana, vodeći ljudi MOL-a izrazili su želju za tim da Čačić što prije udje u nadzorni odbor INA-e.  Doista me iskreno zanima zašto je Madjarima toliko stalo do toga da baš Čačić bude u nadzornom odboru tvrtke oko koje se spore sa nama.  Zašto se zalažu baš za čovjeka za kojeg su dobro znali kako ga u njihovoj zemlji čeka sudjenje za prometnu nesreću u kojoj je skrivio smrt dvoje ljudi, te da o tom sudjenju, osim slobode,  ovisi i cijela Čačićeva politička budućnost?

A kao što je madjarski premijer Viktor Orban izjavio, nakon nepravomoćne presude slijedi i 'drugi krug', pa se doista svatko s pravom može zapitati čime ćemo to platiti?

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com

Sva hrvatska proljeća

 

10 05 2012 polituceNekako me zbivanja posljednjih mjeseci vraćaju puno godina unatrag. U jedno drugo proljeće, imenom samo, davno prije, kada se svaka hrvatska misao ili riječ plaćala zatvorom, ako si imao sreće. Ako nisi, to ti je proljeće bilo posljednje.

Sjećam se do zuba naoružane milicije, čije je antihrvatsko raspoloženje bilo pažljivo desetljećima odgajano i usmjereno, a kojoj nije bilo većeg veselja nego polomiti pendrek na ledjima nekog Hrvata, koji nije htio šutjeti o tome da je Hrvat.

Nekako se sve ponavlja.

Danas, jednako kao i prije, 'narodna vlast' u plavim uniformama mlati po gladnom narodu, zato što se usudio zatražiti plaću za svoj rad. Ta ista 'narodna vlast' brutalno hapsi roditelje ispred dječjeg vrtića, ili šutira svezane i bespomoćne Hrvate koje leže na zemlji nogama u glavu.

Ljudi koji bi trebali provoditi naše, hrvatske zakone, provode zakone partije koja nikada nije imala veze sa Hrvatskom niti Hrvatima, a danas drma Hrvatskom zahvaljujući onom dijelu naroda koji ili Hrvatsku nikada nije htio, ili je na izborima bio dovoljno komotan i glup da ostane doma.

Ti "ljudi" nasrću na naše branitelje dok hodaju sa križem i krunicom u rukama. Upadaju u domove ljudi i pred očima njihove uplakane djece pokušavaju ih odvući na tamo neka svoja ispitivanja.

Hoće li nas doista takva 'policija' štititi i od koga bi nas mogla štititi, kada je prvenstveno sama, kako se čini, naš najljući neprijatelj? Tko se takvoj instituciji i njenim predstavnicima može obratiti s povjerenjem i zatražiti pomoć, a pri tome biti siguran kako neće naići na nekog loše raspoloženog bivšeg člana 'Belih orlova' u plavoj uniformi koji zahvaljujući aboliciji danas uvodi red u Hrvatskoj?

Ili, što je još gore, na nekog tko nikada nije pucao po nama, ali bi nam zato oduvijek rado polomio ovu našu, hrvatsku kičmu, samim tim što je hrvatska? A ako baš i ima peh, možda nabasaš na nekog masovnog ubojicu prerušenog u Bajićevog krunskog svjedoka.

Komunisti danas, kao i prije, rade što hoće. Danas pod plaštom demokracije, o kojoj naravno nema ni riječi. Kako se čini, odlučili su vidjeti kako daleko mogu ići a da nitko ne pusti ni glasa protivljenja.

Crveni igraju neku vrstu ruskog ruleta s tim što su duboko uvjereni kako oni nikada neće doći na red povući okidač prema svojoj glavi. Dovoljno je pogledati te bahate, samouvjerene face koje se ni ne trude sakriti svoj prezir prema svemu do čega mi držimo, a napose i prema nama samima. Većina ih je ne baš tako davno bila na partijskim pozicijama, lojalna i do kraja odana komunističkim idejama i vladavini.

Nije se, doduše, uvijek isto zvala. Mijenjala je imena još od Kraljevine Jugoslavije, pa od SKJ, preko SKH-SDP pa sve do današnjeg, SDP.

Ali simptomatično, uvijek je izdavala miliciji naloge da krene na Hrvate.

A milicija je te naloge uvijek zdušno provodila.

Onog davnog proljeća, baš kao i ovog, kao i svakog drugog sve do Domovinskog rata.

Sva naša hrvatska proljeća.

Bilo ih je kada smo slavili pobjede, bilo ih je kada smo liječili rane. Ali smo uvijek iznova ustajali. Nebitno radi li se o prosincu 1918. kada su na Trgu bana Jelačića srpski žandari po naredbi Pusićkinog rođaka Grge Anđelinovića počinili masovni pokolj nad mirnim prosvjednicima. Nebitno radi li se o veljači 1935. kada su u Sibinju srpski žandari počinili masovni pokolj nad hrvatskim seljacima. Ili o travnju 1941., kada su srpski vojnici ponovo izvršili masovni pokolj nad hrvatskim domoljubima u Donjim Mostima, isto kao i u Cimu i Ilićima pokraj Mostara. Ili o srpnju 1941. kada su udruženi partizani/četnici izvršili pokolj u Srbu i okolici.

Jer to je uvijek jedna te ista ekipa, od Anđelinovića 1918. do njegove rođakinje danas.

I nisu milicijski pendreci i puške postigli to da svijemo kičmu i počnemo puzati umjesto hodati.

Neće ni u buduće.

Čak ni kada se ta milicija naziva policijom, a Vlada pokvarenih, ubilačkih i  lopovskih komunista hrvatskom.

I da se ne zaboravi:  Jednom smo već imali miliciju. I trpjeli smo ju godinama i godinama dok se iživljavala na nama na sve moguće načine, sve dok jednoga dana nismo odlučili da je dosta, a većina tih 'milicionera'  i njihovih naredbodavaca završila je na traktorima.

To što su se vratili , nikako ne znači da će tako biti dovijeka.

Niti da će idući put stići na traktore.

Diana Majhen

Suze za moju Hrvatsku

 

2011 04 11 pssstAko se osvrnemo i zagledamo malo bolje u našu povijest, vidjet ćemo kako nam se ona neprestano ponavlja. Uvijek iznova i iznova. Po onoj staroj kako se povijest uvijek ponavlja onima koji ju ne nauče, mi Hrvati izgleda nikada iz nje nismo naučili ama baš ništa.

Pošla bih od toga da nismo naučili ono najbitnije, a to je da nam tu povijest trebaju pisati HRVATI.  Nikakvi 'hrvati' koji su to postali interesa radi, oni što su se devedesetih masovno krstili i postajali veći vjernici i od Boga. Ne preobučeni četnici i prikriveni jugoslaveni, ne komunističke ubojice zavijene u plašt lažnog 'antifašizma' koji nemaju ni vjeru ni naciju, nego samo i isključivo HRVATI.

Kada bi se dogodilo da nam tu našu povijest pišu Hrvati, možda bi ju konačno počeli učiti. I tako izbjegli sve pogreške u budućnosti, koje redovno, već desetljećima, radimo uvijek iznova, jedne te iste.

Svaka generacija HRVATA ugradila je dio sebe u san koji je zvao slobodna i neovisna Hrvatska. Ugradila ga je kroz dugogodišnje robije, kroz svoja mrtva tijela ili kroz krajnju neimaštinu i progone kojima je bila izložena skupa sa svojim obiteljima.

I niti jedna nije doživjela da bar njeni potomci osjete svu blagodat slobode za koju su se borili.

Uvijek su se tu na kraju, kada je pobjeda već bila osigurana i kada su mogli izgmaziti iz raznih rupa u koje su se sakrili, pronašli oni kojima  je cilj bio posve suprotan od našeg, ali su ga znali dobro zamaskirati i pričekati povoljnu priliku da nam Hrvatsku ponovno bace u kaljužu ili svojih osobnih, ili jugoslavenskih interesa. I nikada ih nismo prepoznali na vrijeme.

Jednom je jedan 'antifašistički' novinarčić napisao kako je 'antifašistička' borba bila daleko čišća i pravednije od naše u Domovinskom ratu. I kako smo se trebali povesti za 'antifašistima'. Odgovorila sam mu kako je najveći moral hrvatska vojska pokazala baš u tome što se NIJE povela za 'antifašistima', jer da jeste, on sigurno danas ne da ne bi pisao, nego ga ne bi ni bilo.

Danas to više ne bih nazvala moralom, nego glupošću. Glupošću koja je proizašla iz toga što nikada nismo naučili svoju povijest.

Suze nam sada ne mogu pomoći.

Naučili smo, i to na teži način, kako suze nikada ne pomažu. Nisu pomogle kada su 'antifašisti' posijali hrvatske kosti po cijelom području ex Jugoslavije i izbrisale svaki trag njihovog postojanja. Nisu pomogle kada su komunisti ubijali i zatvarali sve što hrvatski diše. Nisu pomogle ni u Domovinskom ratu, dok su jugočetničke horde ubijale sve hrvatsko pred sobom. Neće pomoći ni danas, kada nam se polako ali sigurno vraća sve ono protiv čega smo se borili i što nas je tlačilo tolike godine.

Pomaže jedino čovjekova volja za istinom i pravdom, čovjekova hrabrost i ustrajnost  te vjera u to da će, njima usprkos, Hrvatska opstati i jednoga dana biti za buduće generacije ono što je trebala biti za nas.

Ali ipak smo samo ljudi.

I zato, bar danas, bar taj jedan dan, suze.

Za ono što je Hrvatska trebala biti, a nije. Ne zato što nije bilo hrabrosti i snova, nego zato što je bilo izdajnika.

Za one koji su, sanjajući tu Hrvatsku, jurišali na tenkove i bili u prvim redovima, a danas nisu sa nama.

Za sve one generacije Hrvata koji ustajali, uvijek iznova i iznova, protiv svih koji su nas držali u ropstvu.

Sutra je novi dan. I ponovno se treba boriti za sve one vrijednosti na kojima smo odgajani, za sve ono u što vjerujemo i u čega se zaklinjemo. Ne smijemo dopustiti da nam i to otmu.

Ali danas, samo danas, suze za našu Hrvatsku.

Diana Majhen

www.dragovoljac.com

ŠTO VIŠE UBIJENIH HRVATA, TO VEĆI ANTIFAŠIZAM


Od antifašista Đujića do antifašista Josipovića - 70 godina klanja Hrvata i plesanja po njihovim grobovima

ŠTO SE DOBILO OBJAVOM REGISTRA BRANITELJA?

STANKOVIĆ I PILSEL - TKO TU KOGA…?

Splitsko utjerivanje analne demokracije

 

2012 06 13 ostojic9Kažu, bio je to fantastičan ugođaj. Bio je dan, ali da je bila noć, bila bi to "ta divna splitska noć". Bila je to pobjeda tolerancije, demokracije i ljudskih prava. Bio je to Split Pride.

Nisam bila prisutna, ali i te kako mogu osjetiti koliko su samo bili ushićeni sudionici te revolucionarne povorke. Vjerujem da su pogotovo bili ushićeni time što ih je sredina u koju su došli prihvatila s tolikom ljubavlju i čežnjom. Razina ljubavi i podrške upućena paradašima od strane Splićana bila je tek nešto niža od one koju su stanovnici Pariza uputili paradi Wermachta 1940. godine, ili stanovnici Varšave istoj ekipi godinu dana kasnije. Toliko oduševljenih pripadnika domicilne zajednice viđeno je jedino prilikom ulaska partizana u Zagreb 1945. godine.

 

2012 06 13 partizzg

Povorku istospolne ljubavi je srdačno pozdravilo ukupno šest Splićana, dva ako ne računamo specijalce u civilu, jedan ako ne računamo tipa koji se tamo zatekao slučajno i nije mogao proći, odnosno ni jedan ako ne računamo nekog Poljaka koji je tražio trajektnu luku. Pa što? Tko danas tvrdi da pariška i varšavska parada nisu uspjele? 

Posebno je upečatljiv bio sam mimohod kroz prepune splitske ulice. Imao je pomalo biblijsku atmosferu. Otprilike je tako u stara vremena izgledalo vođenje gubavaca kroz gradske ulice do doline gubavaca, osim što je u Splitu osiguranje ipak bilo puno opsežnije, a u Splitu su imali i žičanu ogradu kojom su ogradili 500 utjerivača tolerancije od 200.000 netolerantnih, a imali su i dovoljno širok sanitarni kordon koji se očitovao u praktično evakuiranom centru grada po uzoru na Fukušimu, valjda kako koja klica nazadne netolerancije ne bi zarazila pokoju progresivnu individuu ponosnu na vlastiti multifunkcionalni multikulturni anus.

Ništa nije bilo prepušteno slučaju, splitsko utjerivanje tolerancije branilo je više organa reda nego što je  Rusa branilo Staljingrad.  Prema neslužbenim informacijama, na dan parade bilo je angažirano oko 3.500 policajaca (a ne 900, kako nam pokušaju prodati), što u osiguranju same povorke, što u osiguranju prilaza ruti mimohoda, što u drugim dijelovima grada, što na prilazima gradu, što u okolnim mjestima i drugim mjestima u Hrvatskoj, gdje su imali zadaću nadzirati nekoliko milijuna netolerantnih neandertalskih homofoba, što fizički, a što online. U osiguranju parade naš vrli represivni sustav, osim žive sile naoružane automatskim oružjem, angažirao je i bojna oklopna vozila, i ona obrambena i ona navalna, ona s vodenim topovima policijske pse, naoružane helikoptere, a u pričuvi je vjerojatno imao i jedinu hrvatsku podmornicu, jedini hrvatski MIG i jedinu hrvatsku krstaricu. Jake represivne snage djelovale su i proaktivno, unaprijed uhićujući sve što hoda ili se vozi u kolicima, a nije 100% tolerantno. Snage vrijedne divljenja, dovoljne za osvajanje pola Afganistana i bar trećine Irana. Pa tko pokraj takvog osiguranja ne bi bio razgaljen i odmah, prosvijetljen na licu mjesta, prihvatio nauk Sv.Matvejevića o nedvojenoj povezanosti umjetničkog talenta i istospolnog ispunjavanja debelog crijeva?

Vjerujem da drugovima organima nije bilo lako sve to organizirati i sprovesti, ipak se tu radilo o vojno-redarstvenoj operaciji visokog stupnja složenosti, najmanje onog stupnja kakav je bio i Desant na Drvar, ako ne i složenijoj. Srećom, uspješno su odradili postavljenu zadaću i stekli dragocjena iskustva za zaštitu budućih ljubavnih povorki, kao što je mogući Shit Pride koji će organizirati Udruga koprofila nezadovoljna diskriminacijom  u hrvatskim restoranima, ili možda Dead Pride, koju će organizirati zajednica nekrofila nezadovoljna što im nije dopušteno ljubiti se na javnim mjestima s odabranicima svoga srca. I ne samo organi reda, iskustvo su stekli i sami sudionici povorke, poput Tomića, Dežulovića, Lucića, Pilsela, Pusićke, "Freda" Matića i inih medijskih govornika ljubavi, do sada nenaviklih na ovakvo osiguranje.

No, od svih koji se imaju ponositi ovako premoćnom pobjedom zaštite ljudskih prava nad mračnom homofobijom, definitivno najviše razloga za ponos ima drug Ranko, tj. ministar Ostojić, koji je svega nekoliko mjeseci mandata uspio nadmašiti svoje legendarne kolege ministre unutrašnjih poslova, Heinricha Himmlera i Lavrentija Beriju, koji su takvu moć i kontrolu nad tolikim snagama stjecali godinama. Pred nekim tko je, uz samo 10 milijuna kuna troškova, bez i jednog incidenta, toliko uspješno proveo šarenu smiješno odjevenu povorku kroz krvoločne homofobne ralje, definitivno stoji svijetla budućnost. Ostojić je pogriješio samo u jednoj stvari: što nije na vrijeme reagirao i preventivno uhitio onog fašističkog mrzitelja Ostojića koji je, po uzoru na svog kompića Himmlera, u stanju za povećanu stopu kriminala kolektivno optužiti Rome.

Štoviše, dopustio mu je da se smjesti u sam centar povorke.

 

Diana Majhen

www.dragovoljac.com

SDP, IDS I HNS – NA VLAST ILI U ZATVOR?


Kako se čini, naša je politička oporba zaključila kako je došlo vrijeme za  pokazati zube. One iste zube koje je pažljivo skrivala dok je sadašnja Vlada provodila krizne mjere i uvodila harače, dok je pljačkala zemlju uzduž i poprijeko i ostavljala propala poduzeća i tvornice. Sa svih strana iz SDP-a, HNS-a i IDS-a stižu zahtjevi za prijevremenim izborima. Što se to promijenio, pa je oporba odlučila kako je vrijeme za izbore?

SANADERU, SJEĆAŠ LI SE GENERALA GLAVAŠA?

Pokušavam zamisliti kakav bi trebao biti čovjek koji bi bio Sanaderov prijatelj, ali mi baš i ne uspijeva.

 

Čovjek koji je rasturio hrvatsku desnicu, koji je od HDZ-a napravio stranku koja je više lijevo od samog SDP-a, koji je četnike postavio u hrvatsku Vladu koalirajući s njima, dok je istovremeno odbacio pravaše. Čovjek koji je generala Gotovinu poslao u Haag. Čovjek pod čijim se vodstvom dogadjalo toliko kradja, korumpiranosti i nepotizma da smo odavno prerasli bilo kakvu afričku banana-republiku. Čovjek…čovjek?



PRVI JE PAO

Sudeći prema najavama, glavni urednik četničkog lista „Novosti“  Rade Dragojević danas bi trebao biti smijenjen. Zanimljivo je da su svi hrvatski mediji toj vijesti posvetili izuzetnu pažnju, a nemali broj istih tu odluku smatra nekorektnom i odlukom donesenom pod političkim pritiskom.

Propast REKOM-a je i Josipovićeva propast


 
2011_07_24_josipovic_rekomNeopisivo skupi, arogantni i bahati projekt po imenu REKOM koji je neslavno u svega par tjedana propao nakon višegodišnjih priprema i milijuna utrošenih eura, za sobom je u ponor povukao vrlo veliki dio tzv. nevladine scene, kao i značajan dio političke scene u Hrvatskoj.
 
Podsjetimo, REKOM-ovci, koji su pompozno najavljivali da će skupiti milijun potpisa na području bivše države u nekoliko mjeseci skupljanja su ih skupili manje od pola milijuna, a najveći fijasko doživjeli su u Hrvatskoj, koja je uz BiH najviše propatila u ratovima devedesetih i u kojoj, za razliku od Makedonije, Srbije, Slovenije ili Crne Gore, zaista postoje žrtve rata. U Hrvatskoj su skupili manje od 20.000 potpisa čime se ta inicijativa u Hrvatskoj svrstala u najjadnije političke inicijative ikad pokrenute u našoj zemlji.
Neke posebne razloge za propast REKOM-a u Hrvatskoj nije potrebno tražiti. Iako su REKOM-ovci za svoj politički poraz razlog odmah pronašli u činjenici osude generala Gotovine i Markača tijekom skupljanja potpisa što je, kao, izazvalo negativne sentimente prema REKOM-u, razlozi za navedeno sigurno ne počivaju u tom detalju. Ne, oni su puno prozaičniji i očituju se u totalnom gađenju hrvatske javnosti prema likovima kao što su Vesna Teršelič i Zoran Pusić koje javnost u Hrvatskoj gotovo plebiscitarno s punim pravom smatra pokvarenjacima, izdajicama, neprijateljima i petokolonašima koji  će zbog jednog ošamarenog Srbina urlati do neba, a koji se nad sudbinom tisuća i tisuća stradalih Hrvata neće ni osvrnuti.
Iako mediji u Hrvatskoj kontinuirano navedene likove i njihove pripuznike godinama favoriziraju, reklamiraju i od njih kreiraju nekakve beskompromisne borce za ljudska prava, a s druge strane pojedinci s druge strane političkog spektra kontinuirano upozoravaju na štetnu rabotu istih prema Hrvatskoj, demokraciji i stvarnim ljudskim pravima svih građana, bila je potrebna ovakva katarza da se konačno o istima nedvosmisleno zaključi tko su i što su. Pusić, Teršelička i kompanija su u Hrvatskoj jedno veliko ništa. Njihov rad za Hrvatsku ne vrijedi ništa. Oni za Hrvatsku ne vrijede ništa. Ne predstavljaju nikoga. Nemaju legitimitet. Oni su, jednostavno, jugokomunistički uzurpatori hrvatske građanske scene, hrvatske demokratske scene i hrvatske scene zaštite ljudskih prava, a sada to, upravo zahvaljujući njima, znaju svi; htjeli istjerati nas, istjerali sami sebe.
 
 
No, osim Pusića, Teršeličke i kompanije, rekomovska blamaža je na površinu istjerala i veće igrače, dapače, na suho je izbacila i najvećeg igrača: našeg dragog velepravednika Josipovića zvanog "Svjetlo". O čemu se radi? Pa radi se upravo o tome da je skupljanje potpisa za REKOM bio prvi pravi test Josipovićeve vladavine iz kojeg se može jasno i nedvosmisleno zaključiti da Josipovićeva izdajnička projugoslavenska politika u Hrvatskoj nema nikakvu podršku.
 
Možda je Josipović i pobijedio na predsjedničkim izborima, ali na sasvim drugoj platformi od ove koju sada provodi. Dok je u kampanji drobio o svjetlu i tami, hrvatskim braniteljima, približavanju EU i novoj pravednosti, nakon kampanje se u potpunosti prebacio na staru dobru projugoslavensku politiku beskonačnog ljubljenja i grljenja s Tadićem, Dodikom, svojim premilim antifašistima i drugom jugo bratijom, a od umjetno kreiranog lika kandidata kojem su ljudi dali naivno dali glas očekujući da svojom kulturnom pojavom, poštenjem i akademskom naobrazbom poboljša ugled Hrvatske u svijetu, nakon izbora preostao je samo sitni neoboljševički aparatčik, okružen s isto takvim savjetnicima tipa Lončara, Jovića ili Perkovića, s kojim se malo tko u Europi i u svijetu, kao i u slučaju Mesića, želi susresti, pa mu preostaju samo Tadić i Dodik.
 
Naravno, na bilo kakvu kritiku Josipovićeve jugo politike uglavnom se odgovaralo rezultatima neadekvatnih, izmišljenih, friziranih i jednostavno glupih anketa izražavanja generalne preferencije "pozitivno"-"negativno" o određenoj osobi, bez specifičnog osvrta na točno određeno političko pitanje, koje Josipoviću daju podršku od 80, pa do valjda 120 posto, s komentarom "Eto vidite da javnost podržava Josipovića", uz brižno izbjegavanje provođenja stvarnih političkih istraživanja stava javnosti o konkretnim pitanjima, pa tako niti jedan medij nije javnosti postavio pitanje podržava li javnost Josipovićevo kontinuirano ljubljenje s Tadićem, Tadićevo vrijeđanje žrtava Domovinskog rata uz Josipovićev blagoslov, Josipovićevo kontinuirano favoriziranje SDP-a, Josipovićevo veličanje zločinačkog partizanskog pokreta, izbor Saše Perkovića , Bude Lončara, Dejana Jovića za savjetnika itd.
 
Srećom po javnost, pojavio se upravo REKOM, odmah ispočetka obljubljen i obgrljen od strane Josipovića i njegove svite, najvjerojatnije koordiniran od strane posebnog Josipovićevog koordinatora srpsko-hrvatsko-britansko-jugoslavenske provenijencije, popularnog Dejana Jovića.
 
Otvarao je tako Josipović kojekakve rekomovske regionalne forume, pozdravljao osnivanje REKOM-a, dao svoj potpis REKOM-u, primao beskonačna rekomovska izaslanstva iz tko zna kakvih balkanskih selendri, kroz cijelu 2010. i 2011. godinu i definitivno je bio najjači vjetar u leđa toj sramotnoj inicijativi koju, nota bene, nikad nije spomenuo u svojoj izbornoj kampanji, niti je u istoj dao naslutiti da će se tako otvoreno zalagati za nekakvu svejugoslavensku komisiju. I tako sve do druge polovice lipnja 2011., kada je objelodanjeno da je REKOM praktički propao.
 
Posljednja audijencija rekomovaca kod Josipovića bila je 21. lipnja, kada su mu isti, na čelu s Vesnom Teršelič, predali bijedu od potpisa koju su uspjeli skupiti, time zapečativši i svoj i njegov "ugled" i "legitimitet" u Hrvatskoj. Ovdje možemo samo pretpostaviti kakva je panika zavladala u Uredu predsjednika kada mu je predočeno koliko je malo potpisa skupljeno. Zanimljivo je da je dotadašnja sprega Josipović-REKOM bila kontinuirano obasjana svjetlom medija i desetinama novinara koji su pratili tu suradnju, da bi se na dan predaje potpisa dogodilo čudo koje se očitovalo u potpunoj medijskoj šutnji i jednostavnom zaboravljanju zvanja novinara na taj svečani događaj, sve do te mjere da Ured predsjednika o navedenome nije izdao ni priopćenje, nego je isto izdao tek tri dana kasnije, tek nakon što su se i sami rekomovci pobunili, očito ne shvaćajući da je i njihov ljubljeni Josipović odlučio od njih dignuti ruke mudro zaključivši da su mu isti kamen oko vrata i da je vrijeme za napuštanje broda koji tone.
 
Međutim, kasno je za bežaniju. REKOM će, između ostalog, zlatnim slovima ostati obilježen u novijoj hrvatskoj povijesti kao politička akcija koja je uspješno detronizirala Josipovićevu projugoslavensku politiku i koja je jasno pokazala da Josipović ne zastupa hrvatske interese i da nema nikakav legitimitet za provođenje takve politike, ni on, a ni njegovi savjetnici. I ta se činjenica ne može zataškati, a ni zaokrenuti. Dvadeset tisuća potpisa u Hrvatskoj je reklo sve: Josipovićevu projugoslavensku politiku u Hrvatskoj podržava punih 0,4% stanovništva.

 

PRECEDNIČKE IGRE


2010_06_07_josipovic_lesinar.png Evo nam se danas, nakon poduže šutnje, oglasio ponovno Fred Matić, savjetnik predsjednika Josipovića za braniteljska pitanja.  Kada je riječ o Josipovićem savjetnicima, čovjek mora dobro paziti da svakome napiše točnu titulu. U  suprotnom, lako bi se moglo dogoditi da nitko ne shvati što taj netko tamo radi,  obzirom da se na Pantovčaku formirala cijela vojska savjetnika od Josipovićevog ustoličenja.

Pravo pitanje


2010_02_28_ivo_josipovic_komunist.jpg   Iakoje predsjednik Josipović svoj mandat započeo nizom skandala, pri kojemu bih kao najveći svakako navela zloporabu sigurnosnih službi, čini se da to ni malo nije utjecalo na mišljenje onih koji su mu dali svoj glas.Imam osjećaj da se ponavlja priča sa Mesićem, koji je, izmedju ostalog, lagao svoje birače kako nikada nije svjedočio u Haagu, pa kad se doznalo da je u Haagu Mesić pjevao poput opernog pjevača, svi su prešli preko tih laži. Ispričao je po koji vic i sve je bilo u najboljem redu.

Pravo na samoobranu

 

2011_04_26_mac_stitU ovom  času, zahvaljujući dugogodišnjim naporima Mesića i njemu sličnih, naša je Domovina nalik ranjenoj zvijeri, a lovci sa kokardama i jugopetokrakama ovaj put u srcima, a ne na glavama, pažljivo motre i čekaju da padnemo na koljena, kako bi nas mogli dokrajčiti.

Obruč oko neovisne Hrvatske i onih koji su ju stvarali steže se sve više i više. Polako izvire na površinu sva ona zakopana i skrivena mržnja jugo drugova, kojima smo uništili jedinu državu koju su imali, Jugoslaviju. Dovoljno je pregledati dnevni tisak i vidjeti stotine imena kako vrište o izmišljenim zločinima hrvatske vojske i o nevinim srpskim žrtvama. Još malo, neće biti zločina koji se neće pripisati Hrvatima, naročito od strane onih koji ratne zločine sustavno provode desetljećima.

Hrvatske žrtve jednostavno ne postoje, nema ih. Nitko ne piše i ne govori o tisućama i tisućama pobijenih hrvatskih civila, staraca, žena i djece. Nitko ne piše o tome kako su nam palili i bombardirali Domovinu, kako su mučili, silovali i ubijali Hrvate. Obitelj Zec neće se nikada zaboraviti, ali se isto tako neće zapamtiti ime jednog jedinog hrvatskog djeteta koje su zaklali četnici.

Drugovi su konačno došli na svoje. I sada nam misle naplatiti to što smo se drznuli braniti a ne kapitulirati i predati se. Ne vjerujem da će stati sve dok na slobodi bude i jedan jedini istinski hrvatski branitelj. Jer, svi smo mi za njih neprijatelji koje treba uništiti.

Takva politika nije od jučer, sprovodi se već godinama. Do konca 1999. godine podignuto je skoro 4000 kaznenih prijava protiv Hrvata, od čega je polovica, dakle 2000 procesuirana. A to je bilo prije 12 godina, možemo samo zamisliti koliko se puta od tada multiplicirao taj broj. S druge pak strane, u Hrvatskoj je do 2011.g. osudjeno samo oko 700 četnika. Nismo li time mi sami poslali poruku kako Hrvati jesu zločinci i to daleko veći zločinci od četnika, obzirom da je osudjenih Hrvata više nego duplo u odnosu na osudjene četnike?

Zar je onda neobično što je haaški sud naše pobjede proglasio zločinačkim pothvatima a naše generale, kao našeg prvog predsjednika, zločincima, kada smo im mi sami na pladnju poklonili bazu za donošenje takve presude? Da nije bilo abolicije, da su procesuirani svi četnici koji su radili zlodjela po našoj zemlji, ne bi li te brojke stvorile potpuno drugačiju sliku?

Kako bilo, nakon ovakve haaške presude, postali smo laka meta za sve protuhrvatske snage. Jugoviće, komunjare, kojekakve rekome i dokumente,  abolirane četnike i one koji se ne deklariraju četnicima, ali isto osjećaju i misle. O vanjskim neprijateljima ne treba ni govoriti, unutarnjih je cijela hrpa. I svi hoće samo jedno: hrvatsku krv.

Što nam je za raditi?

Jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo na samoobranu. Ono se primjenjuje isključivo u nužnosti, a sada je upravo takva situacija. Ili ćemo se braniti, ili se svi možemo pozdraviti sa slobodom, a duboko vjerujem, i sa neovisnom Hrvatskom.

Prvi hrvatski predsjednik u Haagu je prikazan jasno, bez ikakve dvojbe, ratnim zločincem. Iskoristimo to. Jer, ako se dovode u pitanja legitimne vojne akcije kojima je on zapovijedao, zašto se ne bi onda dovele u pitanje i neke odluke koje je donio?

Počnimo od zakona o aboliciji.

Tisuće i tisuće četnika danas nam se slobodno šeću našom zemljom, duboko uvjereni kako nikada neće odgovarati za zlodjela koja su počinili. Za hrvatske branitelje ne da nema milosti, jer milost nitko i ne traži, nego nema pravde, što je daleko gore.

Iz godine u godinu pretvaraju nas u ratne zločince, rat koji smo dobili od Domovinskog postaje zločinački rat. Pitanje je dana kada će se početi sa novim jasenovcima i milijunskim srpskim žrtvama. Jer, poruka koja nam se šalje više je nego jasna: Hrvati uvijek moraju biti zločinci, jednostavno ne mogu biti ništa drugo. Bili su zločinci u ww2, ali su zločinci i danas, kada su vodili obrambeni rat. Dakle, što god radili, Hrvati ostaju samo jedno: zločinački narod koji provodi zločinačke pothvate i stvara zločinačku državu.

A da paradoks bude veći, u toj 'zločinačkoj' državi pravi se zločinci bezbrižno šeću i žive, zahvaljujući upravo onom Hrvatu, pok. predsjedniku Tudjmanu, koji se zalagao za njihove živote, da bi danas bio prikazan kao zločinac koji ih je htio istrijebiti.

Očekivati od Vlade (bez obzira koja to bila) da nešto učini po ovim pitanjima iluzorno je. Oni će raditi samo i jedino ono za što dobiju naputke iz EU. Neke neznatne kozmetičke zahvate koje će eventualno provesti služit će samo za mazanje očiju narodu, dok se kupuje vrijeme i zgura potpuno u zaborav sve ovo što nam se dogadja. Pa da su oni htjeli nešto napraviti, mogli su odavno. Samo što od silnog skidanja gaća pred EU valjda ne smiju ni na wc  otići ako za to ne dobiju odobrenje.

Dakle, ostaje sve na nama.

Hrvatskoj treba referendum o ukidanju zakona o aboliciji i to pod hitno. Ovo je još uvijek naša zemlja, i koliko god nam vladajuće garniture servirale kako moramo slušati naputke iz EU, za nas je EU nitko i ništa. Mi se nismo prodali za fotelje i dobra radna mjesta, mi smo još uvijek u državi koja je NAŠA, a ne kosoričina ili josipovićeva. I u toj, svojoj državi, možemo raditi ono što MI hoćemo, taman da se EU postavi radi toga na glavu.

A to nešto je pod hitno ukinuti aboliciju četnicima.

I to je jedini odgovor koji im možemo dati, tim 'pravdoljubivim, brižnim i čovjekoljubivim' kadrovima, za koje je svaki čovjek žrtva, samo ako nije Hrvat. Pa, kada počnemo sa sudjenjima svim četnicima, možda onda prvo Srbija, pa slijedom nje i EU shvate kako smo zadržali svoje pravo da uredjujemo svoju državu onako kako hoćemo mi, a ne oni. Možda shvate i kako im je vrijeme za povući tu čizmu koju već godinama drže nad glavama Hrvata.

To nije mali ni jednostavan posao kojeg mogu odraditi neki pojedinci, to zahtjeva spregu svih domoljubnih stranaka kojima je to ujedno i prilika za prvo pravo pokazivanje zajedništva kojemu se svi nadamo.

Treba pokazati da je Hrvatska još uvijek naša država, a onaj kome se ta činjenica ne svidja, neka se drži podalje od nje.

Abolirane četnike u zatvore!

A Hrvatska Hrvatom!


Diana Majhen

POSVUDA PATROLE SANADERA IVE LOLE

 

Bilo bi lijepo kada bi čovjek mogao naći bar par riječi pohvale za odbjeglog premijera, ne radi njega, nego radi nas samih. Ako Sanader nije vrijedio u ničemu, to što smo ga podnosili na mjestu premijera 6 godina ne baca baš lijepu sliku na nas. Pa je logično da čovjek pokuša pronaći neke pozitivne stvari vezane za njega, tek da bi opravdao svoju indolentnost radi koje nije izašao na ulice puno ranije i tražio njegovu smjenu.

Pošaljimo Bošnjakovića u Srbiju !

 

 

2011_10_06_bosnjakovicMinistar pravosudja (iako je taj pojam u Hrvatskoj uglavnom nepoznanica) Dražen Bošnjaković potvrdio je kako su srpske optužnice protiv naših branitelja stigle doista 10. kolovoza. Kao razloge radi kojih nije nikoga o njima obavijestio, Bošnjaković navodi slijedeće, citiram: ' Mislio sam da ćemo to riješiti na način da se optužnice uruče. A nakon toga ćemo vidjeti. Ako se bude tražila bilo kakva druga pravna pomoć, saslušanje ili postupanje suda, tada mi imamo pravo odlučiti da li ćemo uopće pravnu pomoć pružiti ili nećemo. Ovo je bila jedna vrlo ograničena pravna pomoć. Samo znači radi uručenja'.

 

Sad, zvuči li samo meni ovo kao odgovor teško retardiranog čovjeka, ili je doista tako?

 

Da je 'hrvatskim' vlastima do branitelja stalo otprilike kao do lanjskog snijega, imali smo se bezbroj puta prilike uvjeriti. I iskreno sumnjam kako bi i sada itko maknuo prstom, da ovaj put nije optužen i bivši tužitelj ex Jugoslavije a današnji velikodužnosnik HDZ-a, Vladimir Šeks.

 

Prisjetimo se slučaja Marić i slučaja Purda, gdje je Marić osudjen na 12 godina robije u četničkom zatvoru, a Purda pušten nakon niza braniteljskih prosvjeda, čime se na Vladu činio i te kakav pritisak. Ono što je zajedničko i jednom i drugom je to, kako oni nisu pojma imali o tome da je srpsko pravosudje raspisalo za njima tjeralice, niti da su stigle bilo kakve optužnice protiv njih. Nitko nije našao za shodno obavijestiti  ih o tome. Da jeste, Marić bi danas bio doma uz svoju ženu i djecu, a Purda ne bi imao Kosoricu za krsnu kumu svom djetetu, al se ne bi ni nauživao straha.

 

Tom su prilikom Bošnjaković i Karamarko odigrali jednu ping-pong partiju pri čemu je loptica odletjela u prazno i nitko nije bio za nju odgovoran. Jer, dok je s jedne strane, MUP tvrdio kako je tjeralicu uredno dostavio Ministarstvu pravosudja, Ministarstvo je to negiralo, čak izjavljujući kako Purda uopće nije bio na tjeralici.

 

Danas, manje od godinu dana kasnije, to isto Ministarstvo pravosudja na čelu sa tim istim Bošnjakovićem, koji je trebao biti smijenjen isti čas radi svega što se dogadjalo sa Purdom i Marićem, ne nalazi za shodno obavijestiti nikoga o srpskim optužnicama, jer je ministar Bošnjaković zaključio kako to nije važno. Odnosno, kako će se cijela stvar riješiti na način da se optužnice uruče. To je jedino što zanima čovjeka koji bi trebao biti čelni čovjek našeg, HRVATSKOG pravosudja. Uručiti četničke optužnice i to je to, za Bošnjakovića. S tim, što su u medjuvremenu do tog uručenja, svih 40 branitelja sa tih optužnica uredno mogli putovati u inozemstvo i mogla ih je snaći ista sudbina kao Veljka Marića.

 

Bošnjaković bi vjerojatno odgovorio kako ni to nije važno.

 

Imamo li mi na čelu Ministarstva pravosudja mutanta, četnika ili čovjeka čiji IQ ne prelazi broj cipela i to dječjih cipela? I ima li šanse da se taj čovjek smjeni i na njegovo mjesto postavi neki Hrvat?

 

Hrvatska vlada nije učinila ama baš ništa po pitanju optužnica koje nam non-stop stižu iz Srbije. Nije odreagirala kada je sve to započelo, nije ulagala prigovore, nije osporavala pravovaljanost tih optužnica. U konačnici, nije odgovorila Srbiji istom mjerom. Ponašala se kao da se to nje ne tiče. Ma što ih briga za tamo neke branitelje? To su oni ljudi koji su im osigurali fotelje i više im nisu potrebni, zašto bi gubili vrijeme na njih?

 

Nadalje, 'hrvatska' vlada cijelo vrijeme krije prave informacije od javnosti, te se svi zavaravamo misleći kako Srbija nema pravo optuživati hrvatskog državljanina radi nekog izmišljenog zločina počinjenog na hrvatskom tlu.

 

A i te kako je to pravovaljano, jer postoji u pravu nešto što se naziva univerzalna jurisdikcija. I da ne davim previše sa pravnim izrazima, postoje izuzecima na temelju kojih se neka država može proglasiti nadležnom da sudi stranom državljaninu za zločine počinjene u stranoj državi. Najbolji primjer bi bilo sudjenje Augusta Pinocheta kojemu je Velika Britanija sudila radi zločina počinjenih u Čileu.

 

Da bi se tako nešto uradilo, potrebno je donijeti takav zakon, koji je Srbija očito donijela, a mi smo na to šutjeli. Na temelju toga  zakona, Srbija se proglasila nadležnom suditi Hrvatima za navodne zločine počinjene na tlu Hrvatske. Gdje je u to vrijeme bilo hrvatsko pravosudje i gdje je to isto pravosudje danas, kada nas Srbija zasipa optužnicama radi toga što smo branili svoju zemlju?

 

Možda su, isto kao Bošnjaković, smatrali kako to nije važno ni hitno. A možda je bio zauzet sastančenjem sa predstavnicima REKOM-a, pa nije imao vremena za ovo.

 

Pa sada cijenu tog nemara, indolencije, nezainteresiranosti, nerada i nezastupanja hrvatskih nacionalnih interesa, koje je po meni ravno teškom kriminalnom činu, snose hrvatski branitelji.

 

Hrvatsko pravosudje, kao takvo, nije doraslo ni lutkarskom kazalištu i moje je osobno mišljenje kako bi svi koji u njemu rade, od prvog do posljednjeg, trebali promptno dobiti otkaze te odgovarati za posljedice svojih djela, bolje rečeno, nedjela, obzirom da je njih čin ravan činu veleizdaje. Ništa drugo nije zavrijedila niti Vlada čije je to ministarstvo, jer je to ministarstvo u biti njeno ogledalo.

 

A Bošnjaković?

Njega bi, recimo, trebalo poslati u Srbiju i razmijeniti ga za Marića, neka robija tamo umjesto njega. Pa možda nakon 12 godina robije i još jednog sudskog procesa shvati kako hrvatski nacionalni interesi nisu nešto što se može pospremiti u ladicu i zaboraviti na to, kao što hrvatski branitelji nisu tamo neki bezveznjaci kojima je zaboravio uručiti kaznu za krivo parkiranje.

 

Ako Bošnjakovića pošaljemo u Srbiju, postoji mala mogućnost da idući ministar pravosudja, čiji god on bio, shvati kako se hrvatsko pravosudje ne naziva hrvatskim zato što treba raditi za interese Srbije.

 

To bi ujedno bila i dobra poruka onima koji su ga na mjesto ministra postavili, a koji, kako se meni čini, igraju skupa s njim i dalje u timu, zajednički lažući i varajući hrvatski narod.

 

Diana Majhen

 

 http://www.dragovoljac.com/

 

 

Poruka prijatelju : Rat još nije gotov,borba se nastavlja govoreći istinu a ako to ne radimo izgubit ćemo ga šutnjom"




Povod za ovaj članak je rasprava koju sam vodila sa svojim prijateljem, vezano za laži i istine, te tumačenje istih od strane jugokomunjara i naše strane. Čovjek je rekao da je umoran više od ponavljanja jednih te istih stvari i kako ne vidi svrhu u tome da se stalno iznova govore isto, jer onaj tko nije shvatio iz prve, neće ni shvatiti. I nastavit će po svom.

Političari na obljetnicama

 

2012 04 02 polsvirka1Dugo sam vremena pokušavala shvatiti kako političare nije sram pojavljivati se na obljetnicama i godišnjicama neke vojne akcije, smrti nekog branitelja ili proslave nekog datuma značajnog  za stvaranje neovisne Hrvatske države. U redu, svi znamo da se vole slikati a poznato nam je i da je svaka sličica, po mogućnosti sa naručenim popratnim tekstom, prilika za sakupljanje političkih bodova. Ali ipak…

Uvriježeno je mišljenje kako političari nemaju obraza (ja osobno mislim da imaju, i to bar 10 hektara svaki) pa nas ništa ne bi trebalo ni iznenaditi što dolazi od njih. Ali jednostavno mi je zlo od njihovih pojava na datumima koji su važni svim Hrvatima koji drže do svoje zemlje, zato što oni ne drže ni malo.

Evo, uzmimo za primjer 21. proslavu obljetnice akcije 'Plitvice' i pogibije Josipa Jovića. Tko se tamo pojavio? Ivo Josipović, bulazneći i dalje o pravu i pravdi (valjda za četnike i jugoslavene, jer za nas Hrvate ne postoji) i koji, što vrijeme više odmiče, sve više i više podsjeća na Mesića. Stalno slušamo o 'nekim koji rade to i to..' ili o 'pojedincima koji ne rade dobro…'  Zvuči poznato? Josipović je Plitvice iskoristio da propagira suživot, ljudska prava (zna se da za Hrvate ljudska prava ne postoje) te govori o tamo nekoj agresiji, bez da je jasno imenovao agresora, pretpostavljam iz straha da će opet dobiti koju packu iz Srbije.

Plejada onih koji su najavljeni u protokolu za Plitvice doista je nevjerojatna:

Uz Josipovića, tu je i njegov savjetnik Saša Perković. Pretpostavljam da se njegovi savjeti očituju u tome kako spriječiti kazneni progon njegovog oca udbaša Josipa Perkovića, kojeg Njemačka već godinama traži radi istrage o ubojstvima. Tu je nadalje i Fred Matić, kako ga sjajni Zvonimir Hodak naziva, mobilizirani dragovoljac, koji bi silom htio objaviti registar branitelja i iznijeti na vidjelo tko je tu pravi branitelj a tko lažni, ali samo po cijenu da se njega u svemu tome preskoči. Bivši predsjednikov savjetnik, kojeg je ovaj uspio postaviti za ministra branitelja i time neizmjerno usrećio svakog istinskog hrvatskog branitelja, poglavito one koji su s Fredom bili  u Vukovaru i izvlačili ga iz podruma.

Pa imamo Zrinku Vrabec Mojzes, koja je ostala zapamćena po riječima 'Oni su nama oprostili, ali mi njima nećemo' a prepuštamo čitateljima da donesu zaključak o tome tko su to 'oni' a tko 'mi'. Naravno, takodjer savjetnica vrlog nam predsjednika.  Slijedi Siniša Tatalović , takodjer predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku. Čini se da je ovaj put Dejana Jovića ostavio doma, što je velika šteta jer je propuštena prilika za još jedan divan govor o tome kako se Jugoslavija nije trebala rušiti, nego smo svi skupa i dalje trebali živjeti sretno u njoj.

No, to što je Jović ostao doma nadoknadila je cijela horda ostalih političara, tako da se gubitak nije previše osjetio.

I dok tako razmišljam, čitam usput vijest o Plitivicama na braniteljskom portalu i vidim kako je potpredsjednik hrvatskog Sabora u svojstvu izaslanika predsjednika istog ČESTITAO 21. Obljetnicu pogibije Josipa Jovića.

I odjednom sve sjeda na svoje mjesto.

Zašto se političari pojavljuju na obljetnicama? Pa upravo zato, da si čestitaju što je toliko hrvatskih branitelja manje, što automatski znači manje hrvatskih domoljuba koji bi ih jednoga dana mogli pozvati na red za sve što su učinili sa zemljom za koju su se borili.

Datumi koji u nama izazivaju tugu, ili ponos, u njima vjerojatno izazivaju osjećaj sreće. Gle, taj i taj se više nikada neće moći boriti za slobodnu Hrvatsku. Jedan ustaša manje. Jedan rušitelj Jugoslavije i bratstva i jedinstva koji više nikada to neće moći ponoviti.

Nije ni čudo da ih je toliko na obljetnicama sjajnih akcija u kojima su toliko vrijedni Hrvati ostavili svoje živote kako bi mi danas živjeli slobodno.

Za ostatak su se pobrinuli. Čujem kako je upravo svježe podignuto novh 300 optužnica protiv hrvatskih branitelja. Oni koji nisu dobili metak od njihove vojske s kokardom ili toliko ljubljenom petokrakom na čelu, dobit će zatvorske kazne i sve 5.

Čudi me da se ne okupljaju i pred zatorima. To bi im bila još jedna idealna prilika za slavlje, na kojemu bi si takodjer mogli medjusobno čestitati, prebrojati sve hrvatske branitelje koje je NJIHOV pravni sustav strpao u zatvore i izračunati koliko je to manje Hrvata kojima je do Hrvatske.

A što se Plitvica tiče, mislim da je tamo nedostajao jedino Mladen Bajić.

Kako je izvrsno rekla kolegica Jasna, da je Josip Jović kojim čudom ostao živ, već bi ga Bajić do sada tri puta optužio za neke izmišljene ratne zločine. Možda se zato Bajić nije ni pojavio, ovu žrtvu više nije mogao progoniti.

Sve u svemu, tamo gdje su političari na okupu, postoje samo dvije mogućnosti:

Ili se Hrvatima tamo nešto strašno dogodilo, ili im oni spremaju ono strašno što će im se tek dogoditi.

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com

Podivljali pravednik Josipović


 
Čitam dramatični naslov u poznatom udbomafijaškom glasilu po imenu Jutarnji list: "Josipović zbog Polančeca sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost: Na udaru su same osnove ljudskih prava."
 
Navodno, sve u svezi medijskih optužbi Damira Polančeca protiv ravnatelja policije Olivera Grbića i dojučerašnjih stranačnih suradnika koji su ga u međuvremenu zbuksali u zatvor. Kako kaže Polančec, ravnatelj policije se umjesto svojim poslom bavio politikom pa je zloporabljao svoju dužnost u interesu vladajuće stranke, a protiv oporbe, pri čemu je sugerirao vladajućim političarima da pišu anonimne prijave protiv oporbenih političara.
 
Ako je to istina, onda je to sramotno. Ali, Josipović? Ali, Vijeće za nacionalnu sigurnost? Pa nije li to ono državno (ili paradržavno) tijelo koje je upravo taj isti Josipović uz pomoć svoje udbaške subraće iskoristio u vlastitoj predizbornoj kampanji kada je angažirao (ili bolje reći, kada ga je udbaška klika čiji je on kandidat u stvari oduvijek i bio zaštitila) Perkovića juniora da se kao državni dužnosnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg predsjednika direktno protuzakonito angažira u izbornoj kampanji za izbor Predsjednika Republike?
 
Bila je to tzv. nulta afera druga Josipovića koja nakon izbora planula u medijima i vrlo brzo bila zataškana od strane istih medija. Sigurno se sjećate, Josipović se posebno zahvaljivao Sašici Perkoviću da je ovaj zaustavio širenje laži o njemu u kampanji, te je spominjao čak i nekakvu provalu u svoj stan. Naravno, nikad nismo doznali na koji je način jedan savjetnik Predsjednika Republike bio u stanju spriječiti "širenje laži", po kojoj zakonskoj osnovi, po čijem nalogu, koje je sve resurse koristio i koje je sve zakone u toj nedemokratskoj raboti prekršio. Nikad nismo doznali ni koje su "laži" bile u pitanju, tko je ustanovio da su to zaista laži, a ni mehanizme koji su omogućili uplitanje državnog špijunskog miljea u predizbornu kampanju. Doduše, uspjeli smo doznati to da veliki pravednik Josipović, taj bard pravne države i vladavine prava, taj rodonačelnik striktnog poštivanja demokratske i pravne procedure nije prijavio fantomsku provalu u stan policiji, nego ni manje ni više Uredu tadašnjeg predsjednika, a da se na istom slučaju nije angažirao neki inspektor u nekoj policijskoj upravi, nego Savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike, kao i Vijeće nacionalne sigurnosti.
 
Kao što je rečeno, na navedenom je sve i ostalo. Naši vrli istraživački novinari su o navedenoj situaciji vjerojatno doživjeli spisateljsku blokadu, ili su možda ocijenili da javno izrečena činjenica od strane novog Predsjednika Republike da ga je na vlast doveo obavještajni milje kroz grubo kršenje zakona, Ustava i svih mogućih demokratskih uzusa nije vrijedna izvješćivanja javnosti. Kako bilo, nakon Mesića predsjednik je postao Josipović, i sve je ostalo po starom. Predsjednička politika je ostala ista, ključni savjetnici su isti, pričanje gluposti je isto, predsjednik je i dalje uglavnom dobrodošao samo u Bosni i Srbiji, većina državnika u Europi i dalje s njim ne želi imati posla, iz Njemačke su ga izbacili naglavačke, tijekom posjeda SAD-u Obama za njega nije imao ni 5 minuta vremena itd. U biti, jedina promjena koju je Josipović iskreirao u odnosu na Mesića je približavanje Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj.
 
No, da se vratimo na tekuću problematiku. O čemu se zapravo radi, tko s kim, tko protiv koga, tko koga, i koliko puta?
 
HDZ je lopovsko-lopovska stranka koja uglavnom krade, vara, laže i mulja, isključivo u svoju korist. Obzirom da su pokrali sve što su mogli, odlučili su sve karte baciti na ulazak u EU kako bi im se otvorila lova iz EU fondova za nastavak pljačkanja. Zbog EU su bili prisiljeni žrtvovati par vlastitih pijuna i potrošenih igrača koje su zatvorili zbog pljačke i korupcije, a pošlo im je za rukom za puno toga optužiti nekadašnjeg šefa Sanadera s kojim su godinama skupa krali i varali. Usput su osmislili i strategiju da će prvo pohapsiti vlastite igrače, a kako se izbori budu približavali uhapsiti će i par oporbenih igrača što će biti glavna tema u kampanji i nitko im neće moći prigovoriti da provode političke progone protiv oporbe, jer će ovi lako odgovoriti da su hapsili i svoje.
 
SDP, HNS, IDS itd. su lopovsko-lopovsko-lopovska koalicija koja također pomalo  krade, vara, laže i mulja, a htjela bi doći na vlast i više krasti, varati, lagati i muljati. U biti, nema odgovor na hadezeovsku strategiju "Hapsi naše, pa onda njihove".
 
EU je trenutno cca 50%-tni vladar Hrvatske s tendencijom ubrzanog osvajanja prostora, želi se riješiti sitnih kokošara koji im rovare po dvorištu kako bi sebi osigurao nesmetani prostor za nastavak kolonizacije i iskorištavanja Hrvatske.
 
Josipović je udbaško potrčkalo koje koristi poziciju moći kako bi ostvarilo što bolju poziciju na političko-kriminalnom tržištu za svoju ekipu. I tu treba potražiti i glavni razlog za najnoviji histerični ispad našeg Velikog pravednika. Ne radi se o ničem drugom nego o stjecanju bodova za neku političku trgovinu, i to navjerojatnije vezanu uz zaštitu udbaša od njemačkog pravosuđa, a možda i vezanu uz što povoljnije uvjete o izručivanju hrvatskih građana u zemlje EU.
 
Niti je Josipoviću stalo do ljudskih prava, niti mu je stalo do pravne države. A neće ništa biti ni od nekakve sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, ako iste uopće bude. Vjerojatno će se sve srediti prije iste, onako, "drugarski".
 
Uostalom, barem protiv Josipovića ima bezbroj mogućnosti za kontranapad. Npr., nije li vrijeme da naša vrla policija na čelu s Karamarkom konačno otkrije tko je objavio onaj Registar branitelja?
Diana Majhen

 

POBJEGLICE, ČETNICI I KOMUNISTI

Po čemu se 'antifašist' Draža razlikuje od ostalih 'antifašista'?



2012 03 23 josperkudbaSva ova silna prašina oko rehabilitacije četnika Draže Mihajlovića koja se podigla u Hrvatskoj u najmanju je ruku komična. Jeste, komična, a evo i zašto: Nije li upravo Hrvatska, svojom proslavom ustanka u Srbu, te podizanjem spomenika na mjestu četničkih zločina, a u slavu četnika, itekako rehabilitirala četništvo? Da ne bude zabune, to je učinila vlada koja se naziva hrvatskom. Usred Hrvatske. A ovo nikako nije prvi potez naših najdražih susjeda kojim su izjednačili fašizam sa 'antifašizmom'. Prisjetimo se, kod njih su četnici izjednačeni sa partizanima i to i pravno i financijski. Time su Srbi izbjegli da se u slijedećih sto ili tisuću godina svade i navlače oko toga tko je bio fašist, a tko 'antifašist'. Ujedinili su narod, a ja uz najbolju volju doista ne vidim nikakvu razliku izmedju jednih i drugih.

Zašto kažem da je situacija komična? Zato što se svekolika hrvatska javnost zgraža nad time, dok istovremeno Hrvatskom vladaju najgori fašisti, brižno zaodjeveni u crvene plašteve i nakićeni petokrakama, koji svoje partijske knjižice čuvaju poput najvećih dragocjenosti i po svaku cijenu provode ideologiju jednog od najvećih zločinaca na svijetu, Josipa Broza Tita. Pojam antifašizma, onog pravog i ispravnog kojim se koristi cijeli svijet izuzev Hrvatske kod nas je ionako odavno izgubio svaki smisao i služi samo kao zaštita ubojicama, njihovim naredbodavcima i istomišljenicima.

Kakvi antifašisti, koji su za vrijeme WW2 na svakom koraku ubijali civile, starce, žene i djecu, ranjenike, a umjesto zatvora, dobili su pregršt ordenja, astronomske plaće i mirovine koje su se prenosile i na njihove praunuke, te zagarantirane položaje visoko u društvu i u centrima moći. Iz tog je 'antifašizma' koji je stvorio jedan Bleiburg, te zatrpao cijelo područje ex Jugoslavije hrvatskim kostima, izrastao prvo komunizam, pa onda socijalizam, sve potpuno isto i bez promjena osnovne ideologije, koja bi otprilike glasila: sve koji se ne slažu s nama pobiti ili pozatvarati.

Ta se ideologija zdušno provodila tijekom pol stoljeća vladavine ex Jugoslavije, tijekom koje se nastavilo sa ubijanjem i zatvaranjem onih 'partijski ili antifašistički' nepodobnih. Protiv tih 'antifašista' smo se mi u Domovinskom ratu borili, ti 'antifašisti' su razrušili našu zemlju i ubijali naše ljude. I nikada za to nisu odgovarali, niti ih se smatra zločincima. Dapače, upravo suprotno. Kako bi se i dalje prao taj 'antifašizam', svi oni koji su mu se suprostavili danas se proglašavaju zločincima i zatvaraju.

Ako si devedesetih ustao protiv crvene petokrake, danas možeš svaki dan očekivati da podignu optužnicu protiv tebe. Jer, rušio si bratstvo i jedinstvo i Jugoslaviju, što te odmah stavlja u redove fašista. I kao takav, postaješ nepoželjan element, kojeg se treba riješiti na bilo koji način. U redu su samo oni koji su bili i ostali zagovornici Jugoslavije, kojima nije palo na pamet uzeti pušku i braniti Domovinu i svoj narod i koji su se potajno nadali kako će Hrvati rat izgubiti. Zanat koji se prenosio s koljena na koljena a kojemu je jedini cilj bio spriječiti samostalnost Hrvata i ne dati im da se izvuku ispod jugo-četničko-komunističke čizme i danas cvate bez ikakvih problema. Naziva se 'antifašizmom' kako bi se svijet zavarao a u biti predstavlja najgori oblik fašizma koji je ikada postojao na ovim prostorima.

Taj je 'antifašizam' provodio rasne zakone, držao koncentracijske logore u kojima je osim odraslih ljudi smrt zatekla i ogroman broj djece prisiljene na fizički rad, otimao i krao na svakom koraku, te gradio zatvore kako bi se što više političkih neistomišljenika u njih moglo potrpati, ukoliko ih ne uspiju eliminirati.

Potomci tih 'antifašista' i dalje vladaju našom zemljom, prekrajaju nam povijest i stvaraju od nas zločince, a od sebe heroje. I dalje štite svoju rodbinu i istomišljenike od bilo kakvih odgovornosti za počinjene zločine, dok istovremeno progone hrvatske branitelje na sve strane, uz danonoćne farizejske govore o pravdi koja je za njih iracionalan pojam.

I sada se čudimo što Srbija rehabilitira četničkog koljača Dražu Mihajlovića? Pa svi su pravi zločinci u Hrvatskoj odavno rehabilitirani. Kako su počinili koji zločin, tako je slijedila nagrada za njega, ili u najgorem slučaju, prešutno odobravanje. Po koji pozitivan upis u partijskoj karijeri, bolje radno mjesto, veća plaća. Hrvatska je sve svoje zločince odavno rehabilitirala, što 'antifašističke' i komunističke, što četničke abolicijom. A oni koji nisu rehabilitirani, očito nisu radili protiv Hrvatske, pa im rehabilitacija nije ni potrebna, u stvari.


Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com

Plan 21: Kako psu ubaciti petardu u usta i kako silovati djecu da nitko ne sazna

 

2013 01 15 kinseysdpOčekivano, pedofilizacija Hrvatske nastavlja se nesmiljenom žestinom. Nakon što je već dio hrvatske javnosti saznao za stanovitog ideologa pedofilije i poremećenog seksualnog psihopata Alfreda Kinseya, te činjenicu da su rodonačelnici spolnog odgoja u Hrvatskoj školovani i obučeni kinsijevci, odnosno stipendisti, suradnici i istraživači Kinseyevog instituta, domaći pedofili i ideolozi pedofilije polako zalaze u nebrano groždje.

U nedostatku ikakvih argumenata ili protutvrdnji kojima bi pobili navode iz filma "Kinseyev sindrom" u kojem se zorno vidi što je sve radio "znanstvenik" Kinsey zajedno sa svojim suradnicima, od organizacije pedofilske mreže, preko plaćanja pedofilima da siluju vlastitu djecu, preko suradnje sa serijskim pedofilskim rekorderima koji su silovali gotovo tisuću djece, suradnje s nacističkim pedofilom, lažiranja i falsificiranja znanstvenih podataka na način da su homoseksualno silovani zatvorenici proglašeni prosječnim muškarcima kako bi se fiktivno povećao udio homoseksualaca u društvu, te na način da su prostitutke proglašene prosječnim ženama kako bi se fiktivno povećala statistička promiskuitetnost, domaćim propagatorima seksualnih sloboda koje prvenstveno uključuju pravovremenu pripremu djece za pederastiju i pedofiliju ostala je jedino prokušana bijedna metoda difamacije autora filma, kojem su paušalno pokušali proglasiti opskurnim, a cijeli otpor uvodjenja pedofilskog odgoja u hrvatske škole katoličkim talibanstvom.

I tu se jasno vidi njihova razina, kao i njihovi ciljevi. Kao prvo, autor filma "Kinseyev sindrom", Christian J. Pinto, uopće nije katolik, nego protestant. Kao drugo, film je dokumentaran i ne temelji se na opskurnim idejama autora nego na činjenicama i navodima dr. Judith Reisman, uvažene sveučilišne profesorice prava i društvene aktivistice koja se Kinseyevim likom i nedjelom i bavi već više od 20 godina. Ni dr. Reisman nije katolkinja, već židovka. Kao treće, sam film "Kinseyev sindrom" kojeg hrvatska medijska pedofilska mreža pokušava diskreditirati snimljen je 2008. godine i suštinski je nastavak filma "Kinseyevi pedofili" koji je snimljen 1998. godine od strane britanske Yorkshire TV i višestruko nagradjivanog autora Tima Tatea. I kao četvrto, u svim uradcima pojavljuju se osobno najbliži suradnici Alfreda Kinseya i žrtve njegove "znanosti" koji nedvosmisleno priznaju ključne činjenice: da je Kinsey instruirao pedofile kako da siluju djecu i bilježe podatke, da mu je ključni izvor podataka bio stanoviti Rex King koji je silovao gotovo 1000 djece i da je dominantni dio istraživanja o ponašanju "tipičnih ljudi" provodio po zatvorima i mjestima na kojima se okupljaju homoseksualci i prostitutke, i još mnogo toga.

Obzirom da su činjenice o Kinseyu jasne i neoborive, donekle začudjuje tolika potreba za obranom lika i djela Alfreda Kinseya od zagovornika uvodjenja spolnog odgoja u hrvatske škole. Zašto su Kinsey, njegov rad i njegova vjerodostojnost toliko bitni za uvodjenje spolnog odgoja? Odgovor je prije svega potrebno postaviti u širi kontekst; Kinsey je za njihovu rodnu ideologiju ključna osoba, isto kao što je Marx ključna osoba za marksisam. Apsolutno svaka smjernica spolnog odgoja vuče korijen i temelji se na Kinseyu i njegovoj "znanosti", ne samo zbog činjenice da su ključni autori spolnog odgoja školovani i trenirani kinsijevci, nego i zbog toga da je i većina ostalih autora preporučene literature obrazovana "po Kinseyu" i s čijim institutom suradjuje, te čije radove citira, direktno ili indirektno. Inzistiranje na ovakvom spolnom odgoju i istovremeno odricanje od Kinseya i njegove "znanosti" realno je koliko i inzistiranje na marksizmu i istovremeno odricanje od lika i djela Karla Marxa.

Prije nekoliko dana u Hrvatskoj se dogodio slučaj brutalnog nasrtaja na psa kojem je neko ljudsko smeće ubacilo petardu u usta, nakon čega je pas zadobio stravične ozljede i morali su ga uspavati. Cjelokupna javnost se nad tim činom zgrozila i nedvosmisleno ga osudila, uz poruku da bi prikladna kazna za počinitelja bila takodjer ubacivanje petarde u usta. Zgražanje javnosti je bilo sveobuhvatno, nevezano uz vjeroispovijest, nacionalnost ili političku orijentaciju, a osoba koja je to napravila, za sada i dalje nepoznata, je spontano medijski brutalno linčovana, s punim pravom. Osudu takvog čina nije pokrenula ni Katolička crkva, ni bilo koja druga vjerska zajednica, ni neka politička stranka ili nevladina udruga. Zgražanje i osude nisu imali nikakvu religijsko/ateističku tematiku, niti se išta pokušalo postaviti kao sukob religije i znanosti. Što je to natjeralo hrvatsku javnost da plebiscitno osudi taj čin? Očito, moral. I taj moral nije ni kršćanski, ni ateistički, ni liberalni, ni konzervativni, ni fundamentalistički, ni progresivni. Radi se o prirodnom instinktu potrebe zaštite slabih i nemoćnih koji je stariji od bilo kakve religije, stariji je i od ljudske vrste.

Zlostavljanje životinja nije rijedak slučaj, pa ni u Hrvatskoj. Brojni su slučajevi iživljavanja nad životinjama u kojima iživljavatelji imaju isključivo sadističke motive i zadovoljenje najnižih strasti. Pa ipak, uvriježeno je i opće mišljenje da se radi o psihopatima, bolesnicima i kriminalcima koje treba oštro kazniti, kako bi spriječilo njihovo daljnje iživljavanje nad nemoćnim životinjama. 

U Hrvatskoj vlada još gore mišljenje o ljudima koji se sadistički i nagonski iživljavaju nad djecom, što je takodjer prirodno, jer je potreba za zaštitom djece od strane roditelja ipak jača od potrebe zaštite kućnih ljubimaca od strane vlasnika. Vjerojatno većina ljudi smatra da bi kazne za iživljavanje na djeci trebale biti oštrije od kazni nad iživljavanje nad životinjama.

E, pa Kisney i njegovi učenici se s tim ne slažu. Njihova ideologija govori nešto sasvim drukčije. Za njih su djeca seksualna bića od rodjenja. Za njih je seks odraslih s djecom prirodan i dobar za razvoj djece, i upravo je to potrebno naučiti djecu. Oni ne vide problem u seksualnom zlostavljanju djece, nego u osudi tog čina. Poznati Kinseyev citat koji je za pedofile sveto pismo ide ovako: 

"Kada djeca bivaju konstantno upozoravana od strane roditelja i učitelja na kontakte s odraslima, i kad djeca ne dobiju objašnjenje prave prirode takvih kontakata, ona tada postaju histerična čim im starija osoba pridje, zaustavi ih i razgovara s njima na ulici, ili ih miluje, ili im predloži da nešto zajedno rade, čak i kad odrasla osoba nema u glavi seksualne primisli. Neki iskusniji proučavatelji problema mladeži su došli do zaključaka da emotivne reakcije roditelja, policajaca i drugih odraslih osoba koje su otkrile da su djeca ostvarila takav kontakt mogu uznemiriti dijete ozbiljnije nego sam seksualni kontakt. Trenutna histerija o seksualnim prijestupnicima može imati ozbiljne posljedice na mogućnost te djece da se seksualno prilagode u budućnosti..."

U slobodnom prijevodu, kinsijevci i zagovaratelji spolnog odgoja po Kinseyu smatraju da je puno gore kad dijete kaže roditeljima da je bilo zlostavljano, nego da ne kaže. Isto tako, puno je bolje da roditelji, ili nastavnici, kad saznaju da je dijete bilo seksualno zlostavljano, o tome šute, nego da izazivaju nepotrebnu histeriju, jer će time samo naštetiti razvoju djeteta. Po kinsijevcima, seks odraslih sa djecom je dobar, djecu treba od rana naučiti sve o seksu, treba ih što više zainteresirati za seksualno eksperimentiranje i to u dobi kada za to ne pokazuju biološke nagone ili ih još ne razumiju, treba ih naučiti da je seks s odraslima dobar, treba ih osloboditi straha od kontakata s odraslima koji ih miluju po kosici i daju im bombone, treba ih naučiti da o tome ne govore roditeljima da ih nepotrebno ne uzbudjuju jer su njihovi roditelji moguće primitivni, nazadni, histerični ckrveni štakori za razliku od modernih ateističkih progresivaca Jovanovića, Milanovića i Štulhofera, a roditelje i nastavnike treba naučiti da je bolje šutjeti o tome da je dijete bilo predmet seksualnog napastovanja.

Pa što je to nego pedofilizacija mladeži i propaganda pedofilije, pogodovanje seksualnim predatorima i zlostavljačima djece, institucionalno vrbovanje djece kao mesa za pedofilske i pederske grabežljice, pod izlikom da neka djeca tako i tako već masturbiraju i stupaju u seksualne odnose?  To bi bilo ravno situaciji da nam ministar Žika Jovanović u škole uvede modul sigurnog bacanja petardi psima, pod izlikom da to neki ljudi tako i tako rade, pa ih treba naučiti kako da to rade na siguran način da se ne bi sami ozlijedili i da ih netko ne otkrije.

Ne znam koliko je pedofilskih i pederskih grabežljivaca na istaknutim funkcijama u strankama Kukuriku koalicije, ali vjerujem da ih ima, isto kao što vjerujem da ih ima i na HRT i u dijelu  nevladinih udruga i u pro-Jovanovićevskim medijima. Uporno inzistiranje na uvodjenju bolesnog spolnog odgoja, staljinističko smjenjivanje onih koji se tome protive, medijsko diskreditiranje onih koji ukazuju na bolesnoću navedenog, umjetno svodjenje sukoba na liniju crkva-znanost, umjesto na stvarnu liniju normalni ljudi-seksualni zlostavljači ukazuje na trenutnu iznimnu snagu pedofilskog lobija. Snagu koja ne izvire iz same brojnosti i pozicija pedofila u društvu, nego iz činjenice da pedofili i Kukukiku koalicija imaju isti smjer, a to je uništavanje Hrvatske, pri čemu prvi imaju cilj nekažnjeno zadovoljenje patoloških nagona za sadističkim iživljavanjem nad djecom i mladeži, a drugi zadovoljenje patoloških nagona za kontrolom, vlasti, moći i promjenama slike Hrvatske na "svoju sliku i priliku". 

A s patološkim likovima je bilo kakva komunikacija besmislena. Stav da je moguće smireno, argumentirano i stručno o uvodjenju spolnog odgoja u škole komunicirati s Milanovićem, Jovanovićem, kreatorima i uvoditeljima spolnog odgoja "po Kinseyu" je duboko pogrešan. Njih ne vodi razum, nego nagon. To bi bilo otprilike kao da pedofilskim grabežljicima objašnjavate da nije u redu zlostavljati djecu, ili da pokušate bacateljima petardi psima bilo što razumno objasniti. Njih neće uvjeriti da trebaju razgovarati ni otvorena pisma, ni peticije, ni protesti, ni mirna okupljanja.

Samo bojkot.

Diana Majhen

PITANJE VJERODOSTOJNOSTI


2010_03_21_diana_majhen.jpg Često se pitam, na koji bi se najbolji način mogli opisati oni, koji su u ex Jugoslaviji dugi niz godina bili visoki dužnosnici KP, a danas se nalaze u vrhu Vlade, ili na ključnim pozicijama u zemlji.Nije tu riječ o onim malim, sitnim ljudima, koji su se učlanjivali u Partiju zato da bi mogli dobiti posao, ili doći na listu za stan. Naravno, daleko od toga da je to nešto pozitivno, ali ih je u jednu ruku za razumijeti. Borili su se za bolji život. Ne za neki luksuz, ne za rasipanje, tek za puko preživljavanje.

Pametnom jednom dosta, ostalima po potrebi


Parafrazirala bih tvrdnju koju je svojevremeno postavio Jefrrey Kuhner, a koja glasi: Jadranka Kosor je glupa ili laže, pretvarajući ju u pitanje. Jer, doista se čovjek mora zapitati kakav je njezin mentalni sklop, kada u roku manje od dva mjeseca ponavlja istu pogrešku.

Potpuno identično dogadjajima sa prošlog braniteljskog prosvjeda, održanog 26.02. u Zagrebu, danas se počelo sa napadima na organizatore braniteljskog skupa, kao i na same učesnike koji planiraju doći. Čak se ni inicijatori napada nisu promijenili od prošlog puta, iako su prošli put neslavno završili.

Podsjetimo se, imali smo s jedne strane tristotinjak predstavnika braniteljskih udruga (sa širom i užom rodbinom, pretpostavljam), a nasuprot njima, 60 000 branitelja  koji su potpuno ignorirali sve njihove poruke i pozive, te stali jedan uz drugoga, jednako kao što su stali za vrijeme Domovinskog rata, prosvjedujući na Trgu. Branitelja koji nisu zaboravili, nisu se prodali i nisu spremni svoju čast bacati vladajućim pod noge, a ponajmanje ručati negdje u Policijskoj akademiji dok im suborci prosvjeduju protiv  nepravde koja se dogadja cijeloj braniteljskoj populaciji.
Da sam ja na Kosoricinom mjestu, bilo bi mi savršeno jasno da ti 'predstavnici' nad svojim članstvom nemaju nikakav ne samo utjecaj, nego izgleda ni legtimitet. Pametan čovjek neće ponovno razbiti glavu tamo gdje ju je već jednom razbio.
Al, evo nas opet.

Ponovno ti 'slavni' predstavnici braniteljskih udruga, koji u biti čini se ne predstavljaju više nikoga osim sebe samih, svojih rodjaka i prijatelja, što je prošlim prosvjedom dokazano, staju uz bok Vladi nasuprot ogromnog broja svojih suboraca, zalažući se za neodržavanje bilo kakvih skupova.
Dapače, isti izjavljuju kako neće prosvjedovati čak ni ako presuda bude osudjujuća. Baš me zanima, što će u tom slučaju raditi, plakati Kosorici na ramenu ili samo odmahnuti glavom i provjeriti jel im lova iz proračuna sjela na vrijeme na račun?

Koga takvi ljudi doista mogu više predstavljati? I kako se još uvijek mogu izdavati za tamo neke krovne udruge, kada im je dobar dio vlastitog članstva otkazao poslušnost i radio suprotno njihovim naputcima?
Vrhunac je svakako zahtjev Luki Bebiću za organiziranjem posebne sjednice prije presude generalima, a na kojoj bi se raspravljalo o Deklaraciji o Domovinskom ratu. Zašto baš prije presude, zašto ne nakon nje? I zašto tek sada, u konačnici? Pa nismo baš tako naivni, zar ne?

S druge pak strane, imamo Željka Sačića. Koji, nasuprot njima, ima hrabrosti pokrenuti jedan potpuno opravdani, legitimni i Ustavom zajamčeni skup, umjesto da takodjer ruča negdje u Policijskoj akademiji, te skuplja poene za poslušnost. I kojeg se sada optužuje za politizaciju.

Odlično. Znači, ako šutiš, odobravaš hapšenje, izručenja, zatvaranja i  osudjivanje hrvatskih branitelja, onda nisi ispolitiziran. Možda i nisi, možda si jednostavno prodan i to bi bilo to. No, ako slučajno digneš glas protiv toga, onda mora da je politika u pitanju. A znamo da se nitko ne smije baviti politikom izuzev HDZ-a i SDP-a, jer bi time doveo u opasnost primopredaju vlasti koja se uredno već godinama odvija izmedju ove dvije stranke.
Neobična neka logika, pripisivati ispolitiziranost nekome tko prosvjeduje, a ne pripisivati ju nekome tko pokorno sluša i izvršava naredbe odgore. A još kada se prisjetim npr Djakića već godinama u saborskoj fotelji, doista je očito kako predstavnike tih 'krovnih' braniteljskih udruga politika ni najmanje ne zanima i ništa ne rade zbog sebe, nego radi nekih viših interesa. Samo nikako da shvatim koji bi to viši interesi bili, izuzev ako se ne misli na interese onih na Markovom trgu.

I tako, 16. travnja imamo reprizu.
Ne znam da li će ručak i ovaj put biti u Policijskoj akademiji ili negdje drugdje, ali branitelji, oni pravi, obični, kako ih mi nazivamo 'mali' branitelji iako su im srca ogromna, bit će tamo gdje trebaju biti. Uz svoje suborce, prosvjedujući ili slaveći, ovisno o haaškoj presudi.

Diana Majhen

Ovo nije poraz, ovo je pobjeda

 

25_01_2012_drvovjetarNe možemo računati one koji su ostali doma. Ne postoji nitko na svijetu tko na njih može računati. Ni desni, ni lijevi, ni dobri, ni zli, ama baš nitko. To je neka siva, amorfna masa koja jedino zna kukati i  kritizirati sve i svašta, ali ne daj Bože da ti ikada trebaju dodati čašu vode, nitko ih iz fotelje ne bi uspio natjerati ustati.

Takvi su najglasniji kada govore što sve ne valja u našoj zemlji. Obično uz daljinski u jednoj a čašom u drugoj ruci, u sigurnosti i udobnosti svojih domova. Zatražiti od takvih da izadju van i daju svoj glas nečemu u što vjeruju, što god to bilo, nemoguća je misija. Zato, što ne vjeruju u ništa. Nikada i nisu vjerovali u ništa, jer da jesu, znali bi da se iz fotelja ne bori za svoj narod i svoju Domovinu, niti za svoja uvjerenja.

Ostaje nam dakle postotak onih koji su izašli na referendum, a koji iznosi oko 44% ukupnog broja stanovništva, a koji kaže slijedeće:

Za ulazak u EU glasalo je 1.298.419 birača

Protiv ulaska u EU glasalo je 649.232 Hrvata

Ljudi moji, skoro šesto pedeset  tisuća Hrvata još postoji u ovoj zemlji. Hrvata, koji nisu spremni poklanjati svoju Domovinu, nisu spremni biti tudje roblje, koji se još sjećaju toga s koliko krvi i muke je plaćena neovisna i slobodna država Hrvatska. Hrvata koji nisu to samo na riječima, nego su spremni i djelovati kada je u pitanju njihova zemlja.

Gledajući samo u noviju povijest, nas Hrvate ubijaju bez prestanka. Ubijali su nas za vrijeme WW2, po križnim putevima, na Bleiburgu, čak i u Jasenovcu. Onda su nas pola stoljeća ubijali u Titovoj umjetnoj komunističkoj tvorevini. Početkom Domovinskog rata, devedesetih, pojačano se nastavilo sa ubijanjem Hrvata. Nikada kraja pokušajima istrebljenja hrvatskog nacionalnog bića.

A još nas ima i još smo tu.

Pa ako nisu uspjeli Titovi komunisti, neće uspjeti ni robovlasnička europska tvorevina.

Trebamo samo čekati da se dogodi ono neizbježno: Da naši eurofili na vlastitoj koži osjete sve 'dobrobiti' ulaska u EU.

Mi, koji smo glasali protiv EU ropstva i koje radi toga danas nazivaju fašistima, nismo pred nikim spustili gaće, niti smo puzali i molili. Učinili smo sve što smo mogli, a činit ćemo i u buduće, da Hrvatska i Hrvati opstanu.

I kako god bili, pobijedili smo. Zato, što smo preživjeli, unatoč svim pokušajima da tako ne bude.

I to nas treba držati u budućnosti koja dolazi.

Sve ovo, naravno, pod uvjetom da referendum nije bio lažiran. Obzirom kako su čak i  u Bruxellesu strahovali kako će Hrvatska reći NE, a oni su sigurno vrlo dobro obaviješteni, na temelju vlastitih anketa, ostaje i te kako mjesta sumnji.

Za kraj, ponovila bih pitanje poljske novinarke Božene Kuzawinske, koja je upitala kako je moguće da je u Hrvatskoj registrirano 4.400.000 birača, a ima svega 4.290.000 stanovništva. Na to pitanje joj nitko nije znao, ili smio, konkretno odgovoriti.

Možda zato, što je brojka fantomskih birača u ovoj zemlji nekoliko puta veća od 110 000 koliko je to zamijetila poljska novinarka.

Sasvim dovoljna da osigura koju god vlast i koji god referendum vladajuće elite požele progurati.

Al sve dok nas je u Hrvatskoj preko pola milijuna, onih stvarnih, koji su izašli na referendum, a ne onih fantomskih, nikakva EU neće nas progutati, niti učiniti da prestanemo postojati kao Hrvati.

 

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com

Otvoreno pismo ministru Karamarku


2011_04_11_milicijaScena koju smo imali prilike pogledati u video uratku, kojom specijalci koji bi trebali biti hrvatski, bacaju na pod i udaraju hrvatskog branitelja, bez da je isti predstavljao bilo kakvu opasnost po njih ili po ono što čuvaju, sigurno je scena kojom bi se ponosio svaki diktator tipa pok. zločinca Tita, Mesićevog prijatelja Gadafija ili Pol Pota.

Ponosite li se i vi?

Čovjek kojeg je vaša milicija (nikako ju ne mogu nazvati policija) onako beščutno bacila na pod, te prema njegovom iskazu, zadali mu ozljede i na ulici i kasnije u policijskoj postaji, čovjek je koji se borio za ovu zemlju i vaše bi žandare trebalo naučiti da prema takvim ljudima pokazuju bar malo poštovanja, ako to već nisu naučili doma.
Postoji nešto što se zove zapovjedna odgovornost, sjećate li se? Radi toga se upravo sudi našim generalima u Haagu. Ne bi bilo loše da razmislite i o tom aspektu cijele ove priče. A u konačnici, ako ste i vi dobili zapovijed odgore, što me uopće ne bi iznenadilo, uvijek ostaje ono da čovjek svojom slobodnom voljom može odlučiti o tome hoće li ili neće poštivati zapovijed koja je nemoralna, gnjusna i u konačnici, protuzakonita. Tu su mogućnost imali vaši milicajci, a vjerujem ju imate i vi.

Zanima me, u što se to pretvorila hrvatska policija?

Nema tome dugo, imali smo prilike pogledati takodjer video uradak, u kojem policajac bukvalno cipelari nogom u glavu prosvjednika koji je već svladan, vezan i leži na cesti. Taj prosvjednik nije predstavljao apsolutno opasnost za nikoga, pa sam čin vašeg milicajca može biti protumačen jedino kao zlouporaba službene dužnosti radi iživljavanja vlastitih sadističkih, a nadamo se ne i političkih, nagona i sklonosti.

Na moj upit koji sam vam uputila, što će se dogoditi sa tim milicajcem, odgovorili ste mi da će biti privremeno suspendiran sa dužnosti. Privremeno, na koliko, par mjeseci? Kako bi, čim se vrati u službu, ponovno mogao šutirati nogom u glavu bespomoćne hrvatske gradjane?
Policija treba biti u službi naroda, a ne terorizirati narod, jer je narod taj koji ju plaća, kako bi ga zaštitili, a ne cipelarili. Ne čini vam se da su tu malo pomiješane kako osnovne ljudske vrijednosti, tako i zadaće koje bi policija trebala obavljati?

Recite, koliko je dugo Krunoslav Fehir, prema vlastitom priznaju masovni ubojica, radio u toj hrvatskoj policiji nakon svog priznanja? I što još možemo slijedeće očekivati, da nas neki policajac prebije u pol bijela dana i usred grada ako mu se npr ne svidi boja odjeće koju imamo na sebi?
Ovo svakako nije prvi slučaj policijske brutalnosti, ali je prvi slučaj u kojem ste nasrnuli na hrvatske branitelje. I to na branitelja koji je bio 'naoružan' križem i krunicom, simbolima dobrog dijela nas Hrvata, a koji su ti isti policajci potrgali i bacili na pod, poslavši nam time svima poruku što hrvatska policija radi sa našim svetinjama.
Da imate i mrvicu morala, mrvicu čovječnosti i stida, do sada smo na sve strane morali čitati vaše isprike i obavijesti o tome da su policajci koji su to uradili TRAJNO, a ne privremeno, suspendirani s dužnosti. Ali od vas ni slova, što o vama sasvim dovoljno govori.

Čini se da su za vas ljudi koji su bili spremni umrijeti za slobodnu Hrvatsku neka vrsta nogometnih lopti, koje služe za napucavanje kako se čini neuravnoteženim i opasnim ljudima u uniformama hrvatske policije. Naročito kada se nekoliko njih u punoj spremi dohvati čovjeka koji u jednoj ruci drži križ a u drugoj krunicu. Prave junačine, nema što.
Ukoliko na ovaj način namjeravate postići to, da na policiju gledamo jednako kao što smo gledali na jugoslavensku miliciju, mogu vam reći da ste na dobrom putu.

No, jeste li baš tako sigurni da smo svi spremni biti janjad za klanje i da ćemo samo mirno ležati, dok nas šutiraju?
Razmislite malo o tome što vaša milicija, pod vašim zapovjedništvom, radi narodu kojeg bi trebala čuvati. Razmislite o tome kako vaša milicija tretira hrvatske branitelje, kao i Hrvatsku državu. Jer, ako ponižavate i mlatite one koji su ju stvarali, ponižavate i državu koju su stvorili.

Ova snimka obilazi Hrvatsku, ali obilazi i svijet, kako bi svi vidjeli kako se hrvatska policija odnosi prema hrvatskim gradjanima, a poglavito prema hrvatskim ratnim veteranima, pa ako smatrate da vam je to na čast, neka vam i ostane.
Za kraj, mogu samo ponoviti kako bi vas trebalo biti ne samo sram, nego kako bi trebali dati ostavku, ukoliko niste u stanju kontrolirati ponašanje ljudi kojima ste na čelu, a očito da je niste.

Diana Majhen

Ps
Ovo se ne odnosi na sve one dečke koji su branili Hrvatsku a nalaze su policiji, niti na sve domoljubne Hrvate koji su takodjer zaposleni u njoj. No, takvi si nikada ne bi ni dopustili divljačke nasrtaje na hrvatske branitelje. Ovo se odnosi na onaj dio policije koji bi se trebao zvati ne 'hrvatska policija' nego 'hadezeovska milicija', ukoliko nije riječ o aboliranim četnicima koji su vraćeni na posao u policiju koja se naziva hrvatskom.

Oluja nad Hrvatskom

 

2012_03_02_oluja_nad_hrvatskomOvih dana gotovo neprimijećeno prolazi vijest kako je dogovoreno da se u Zagrebu premijerno prikaže srpski film pod nazivom 'Svi ratni dogovori Srbije i Hrvatske' na Zagreb Doxu. Redatelji su, naravno, Srbi, koji su eto odlučili prosvijetliti nas ustaše i objasniti nam po ne znam koji put kako je rat bio stvar dogovora izmedju Tudjmana i Miloševića, a nikako četnička okupacija Hrvatske.

Ništa neobično što četnici snimaju takve filmove. Pa neće valjda snimati istinu i govoriti svojim budućim pokoljenjima kako su genocidni narod koljača koji svako malo posegne za tudjim teritorijem, ubijajući sve što mu se nadje na putu. Od Srba ovako nešto ne iznenadjuje.

Ali ono što je doista van pameti je to, da je netko uopće i pomislio takav film prikazati kod nas u Hrvatskoj.

Samim prikazivanjem, tom se filmu i sa hrvatske strane daje puni legitimitet, te se prešutno priznaje kako film govori istinu. Nema tu puno mogućnosti, niti onima koji izdaju dozvolu za prikazivanje tog filma ostaje puno prostora da izvrću istinu. Ili su suglasni sa onim što film govori i potvrdjuju kako četnici imaju pravo, ili pak svjesno puštaju četničku lažljivu propagandu da truje hrvatsku omladinu. Trećeg nema.

O tezama dogovorenog rata slušamo od kako je umro pok. predsjednik Tudjman, stoga nema smisla gubiti vrijeme ponavljajući ih. To i jeste konačni zajednički cilj četnika i onih što na našu nesreću, vladaju Hrvatskom, bilo iz Banskih dvora bilo s Pantovčaka: Izbrisati žrtve, abolirati agresora i uvjeriti nas kako smo mi svi skupa jedna velika sretna obitelj, koju su zločesti bivši predsjednici zajedničkim naporima uspjeli posvaditi.

To mora da je bio vrlo zanimljiv dogovor, u kojem se dogovorilo kako će cijeli teritorij Srbije ostati netaknut, a cijeli rat će se voditi samo i isključivo na teritoriju Hrvatske. Sela i gradovi bit će bombardirani i spaljeni  u Hrvatskoj, ljudi pobijeni u Hrvatskoj, žene silovane u Hrvatskoj i jedino u Hrvatskoj će ljudi ostajati bez domova, jer će se jedino Hrvatska porušiti na sve strane.

S druge pak strane, niti jedan Srbin koji nije došao u Hrvatsku u pokušaju da nas zbriše s lica zemlje neće rat uopće ni osjetiti. U njihovoj će zemlji biti mir, nitko ih neće ubijati i bombardirati, nitko od njih neće morati napuštati svoje kuće i sve u svemu, ako ne prati vijesti, neće ni znati da se vodi tamo neki rat.

I to oni nama pokušavaju podmetnuti pod dogovor Tudjman – Milošević????

Četnička propaganda u našoj zemlji iz dana u dan sve je jača. To je vrlo lako postići, jer mi nemamo hrvatske političare, hrvatsku vladu niti hrvatskog predsjednika. Mi imamo ili Srbe ili Jugoslavene, kojima četnička propaganda savršeno odgovara i kojima nije ni na kraj pameti suprotstaviti joj se. Što se krivica prije i više uspije izjednačiti, to će se bratstvo i jedinstvo prije vratiti. I bit će oni opet 'svoj na svome', a ne u nekoj mrskoj hrvatskoj državi, koju nikada nisu htjeli, ali ih to nije spriječilo da u njoj zauzmu fotelje dok su drugi ginuli braneći je.

A na pitanje zašto će se u Hrvatskoj, u njenom glavnom gradu, prikazati srpski film koji svim silama nastoji od krvavog, agresorskog rata napraviti neku manju obiteljsku razmiricu, možda bi mogao odgovoriti Nenad Puhovski. Direktor Zagreb Dox-a na kojem spomenuti film treba biti prikazan, ali istovremeno i producent filma 'Oluja nad Krajinom', koji bi se mogao tretirati kao neka vrsta prednajave za ovaj i sve slične filmove koji vjerojatno slijede. Ne zaboravimo ni njegovo djelo pod nazivom 'Lora – svjedočanstva' kojemu je bio režiser, pa će slika biti potpuna, čak ako se i ne osvrnemo na neke njegove filmove koji još nisu ni prikazani.

No, nije Nenad Puhovski neka iznimka. Ova je zemlja prepuna raznoraznih nenada puhovskih, koji jedva čekaju pljunuti na nju, što već godinama zdušno rade uz blagoslov institucija koje nose pridjev 'hrvatske'.

Da ne govorimo o broju gledatelja koji će pohrliti vidjeti najnoviji četnički falisifikat hrvatske nedavne povijesti, a od kojih se mnogi nazivaju Hrvatima.

I onda očekujemo da se dogodi čudo i da nam bude bolje?

Nikada nama neće biti bolje, sve dok je svijest Hrvata na ovom nivou. Jer, kako možemo očekivati da će netko raditi za dobrobit zemlje koju ne voli, čije žrtve ne cijeni i tko pristaje na falsificiranje onoga što se u toj zemlji dogodilo, samo kako bi osobno profitirao?

Ako ne voliš svoju zemlju onda ti nije bitno ni što se s njom dogadja.

I možemo biti zahvalni na tome što eto, nekim čudom, u Hrvatskoj uvijek preživi šačica ljudi od kojih dio položi živote za Domovinu, ali se dio uspije vratiti, prenoseći te svoje dobre, hrvatske gene na buduće naraštaje.

Koji postaju novim čuvarima Hrvatske.

Da nema toga, ne da ne bi bilo ni Hrvatske, nego odavno ne bi bilo ni Hrvata.

 

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com

Od čega se Hrvatska danas crveni ?


Skandali s Pantovčaka ne prestaju. Taman čovjek pomisli da je zavladao privremeni mir, kad ono, odleprša još jedan predsjednikov savjetnik. I sve ti u roku od manje 3 tjedna. Nastavi li ovim tempom, svaki se gradjanin može nadati kako ima šanse dobiti posao u uredu predsjednika. Samo nek je bivši član KP ili priznati „antifašist“.

Objava registra branitelja je bacanje (radioaktivne) prašine u oči

 

2011_12_29_dustVeć godinama vodim diskusije sa ljudima po pitanju objave registra Hrvatskih branitelja. Zastupam tezu kako se taj registar nipošto ne bi smio objaviti. Ono što je zanimljivo je to, kako su najveći zagovornici objave upravo oni pravi, istinski branitelji, koji su devedesetih dragovoljno uzeli puške u ruke. Lažnjaci uglavnom šute, što je i normalno. Što god se dogodilo, njima će biti dobro. Potrebni su svakoj Vladi kako bi mogli govoriti u ime branitelja, iako im je pojam branitelj poznat uglavnom samo preko televizije ili pričanju onih koji su rat doista prošli.

Shvaćam one istinske branitelje koji zagovaraju objavu registra. Ljudi imaju savršeno čistu prošlost i nije im drago što ih se trpa u isti koš sa dezerterima, kukavicama i lažnjacima. To društvo nikome ne bi bilo ugodno. Samo na žalost, mišljenja sam kako oni ne vide niti uzroke, niti posljedice te objave.

Pa da krenemo od početka.

Svatko tko govori o objavi registra hrvatskih branitelja, a da prethodno nije najavio izmjenu Zakona o braniteljima, nema poštene namjere i samo zavarava i branitelje i narod općenito. Evo zašto: Ako je netko kuhao kavu u MUP-u usred Zagreba i radi toga je dobio status branitelja, dobio ga je zato što mu je Zakon o braniteljima to omogućio. I može se tisuću puta javno objaviti njegovo ime, ništa se promijeniti neće. Taj je kuhač kave po zakonu i dalje branitelj, taman da se njegovim imenom oblijepe svi stupovi u Hrvatskoj.

Dakle, ako se toj materiji iole ozbiljno pristupa, onda je najprije potrebno promijeniti Zakon koji takoreći svakom tko je tri puta izgovorio riječ Domovinski rat daje braniteljske status. Potrebno je odvojiti borbeni od neborbenog sektora, na način da se bodovanje napravi ovaj put pošteno i istinski, a ne ostaviti razliku koja je jedva vidljiva. Npr netko tko je krvario 3 mjeseca u Vukovaru i nakon toga više nije bio na ratištu jer je bio ranjen ima debelo manje bodova od nekog tko je cijelo vrijeme sjedio u nekakvim uredima (MUP, MORH itd).  Ne kažem kako se braniteljski status treba oduzeti onima iz neborbenog sektora, jer su i oni dali svoj doprinos u ratu i u konačnici, bez njih se ne bi ni moglo. No, nikako ne smatram kako se netko, tko je 500 km iza crte bojišnice dijelio oružje i odjeću može staviti u isti koš sa onima koji su sa puškom bili na prvoj crti te bojišnice.

Kada bi se postojeći Zakon o braniteljima izmijenio u tom dijelu, tek bi onda imalo smisla govoriti o registru.

No, to je tek početak.

Postoji nešto što se zove zakon o privatnosti i koji bi trebao biti jednak za sve državljane Hrvatske. Objavom registra, branitelji postaju jedina skupina ljudi u Hrvatskoj čija se prava o zaštiti  privatnosti neće poštivati, kao da su manje vrijedna bića.

Zašto se npr ne objavi registar aboliranih četnika? Registar onih koji primaju socijalnu pomoć? Registar onih koji primaju partizanske mirovine? Zar su oni više vrijedni od hrvatskih branitelja, pa se njihova ljudska prava trebaju poštivati, dok će se braniteljska prava istovremeno gaziti?

Dakle, da, svakako. U ovoj se našoj zemlji predugo laže, krade, vara i mulja i tome treba stati na kraj. Ali stati na kraj tako da te laži i kradju plate svi jednako, a ne da se čistka radi samo medju hrvatskim braniteljima, kao da su oni jedini uzrok svih zala u ovoj državi.

Idemo dalje i tu stvar postaje još gora.

Mi smo preplavljeni tužbama koje su podigle obitelji poginulih četnika, a putem kojih od Hrvatske traže astronomske cifre oštete. Te tužbe podupiru organizacije poput  Dokumente i njoj srodnih 'hrvatskih' udruga i udruženja, koje s njima okolo paradiraju i zauzimaju se za neka njihova prava. Hrvatska, umjesto da odgovori na isti način, podižući odštetne zahtjeve prema onima koji su napali našu zemlju, gleda samo kako će 'prebaciti loptu'.

Pa se tako dogadjaju ponovljena sudjenja hrvatskim braniteljima, sa prekvalificiranim optužnicama, nakon čega, ukoliko se branitelj osudi, odštetni zahtjev četničke rodbine ide direktno branitelju, umjesto državi.  Sjeda mu se na plaću ili mirovinu i on sam, kao i njegova djeca a moguće i unuci, otplaćivat će četničkoj rodbini desetljećima odštetu. Država čista i ne mora platiti ništa, kada već nema hrabrosti i morala odgovoriti na te tužbe onako kako treba. Branitelj osudjen i u zatvoru, a četnici i oni koji ih podupiru zadovoljni.

Sad, zamislite javnu objavu registra, ovaj put, za razlike od prethodne objave, sa žigom države koja stoji iza tog registra i time mu daje potpunu vjerodostojnost. Priče Freda Matića o tome kako taj registar neće biti svima dostupan možemo okačiti mačku o rep, jer smo svi svjesni toga kako je potreban samo jedan jedini čovjek koji će registar presnimiti i negdje objaviti. Nema šanse da registar hrvatskih branitelja, nakon što ga država službeno objavi, izdrži tri mjeseca a da ne osvane na svakoj net stranici koju to zanima.

Što je dalje potrebno četnicima koji hoće zaraditi?

Samo prekopati registar, iza kojeg ovaj put stoji država, te vidjeti tko se od naših nalazio u  kojoj postrojbi i u kojem periodu, te doznati da li je ista postrojba bila tamo u vrijeme  gdje je npr njihov djed umro od duboke starosti u 96 godini. I nakon toga izjaviti kako je svojim očima vidio tog i tog kako mu ubija djeda, te podići odštetni zahtjev od kojeg će lijepo i udobno živjeti i on i njegovo potomstvo.

Do sada smo imali primjere da su branitelji osudjeni za one čiji posmrtni ostaci nisu nikada pronadjeni, ne zna se ni kako se zovu, ali je predmet ipak dospio na sud. Nakon objave registra, to će za četnike postati dječja igra.

A sve 'hrvatske' udruge za zaštitu svih ljudskih prava osim hrvatskih, glasno urlajući stat će iza njih.

Dakle, objava registra hrvatskih branitelja potencijalna je bomba ne za lažnjake, nego baš za one prave, istinske branitelje koji su se doista borili sa najčišćim namjerama. A takvi su svakoj Vladi najopasniji.

Treba li, kako kaže Matić, odvojiti kukolj od žita? Treba, svakako.

Ali to treba učiniti stvarno, a ne obmanjujući narod i dovodeći hrvatske branitelje u opasnost, te oduzimajući im njihova ljudska prava.

Potrebno je prvo izmijeniti Zakon o braniteljima, a onda zaposliti hrpu ljudi koji ni na koji način nisu zainteresirani za ishod da danonoćno rade na odvajanju tog kukolja. Novac koji bi njima bio plaćen, bio bi već kroz par mjeseci vraćen u državnu blagajnu, kada bi se lažnjacima poskidali kojekakvi postoci a u mnogim slučajevima i same mirovine. A sve dalje, bila bi čista zarada koja bi se slijevala  u državnu kasu.

No, taj je posao potrebno odraditi pošteno, stručno i profesionalno. I to na temelju izmijenjenog Zakona o braniteljima kako bi se isti čas imena svih onih koji nisu bili branitelji, a vode se kao takvi, na temelju zakona mogli ukloniti iz registra. I to se nipošto ne smije odradjivati na način da se jednostavno, kao na Divljem zapadu, objavi registar bez zakonske podloge, jer što je onda uopće svrha te objave?

Takodjer, prema hrvatskim se braniteljima treba pokazati dužno poštovanje. Pa ako se već donosi odluka o tome da za njih zaštita privatnosti ne vrijedi, onda neka se to odnosi i na one koji Hrvatsku nisu branili, nego su ju napadali, a danas slobodno šeću zahvaljujući aboliciji. Kao i na sve druge hrvatske državljane za koje se zatraži javna objava.

Ako će se pošteno, to je jedini put kojim se treba ići.

Sve ostalo, samo je bacanje prašine u oči hrvatskom narodu.

S tim, što je ta prašina upravo za one istinske branitelje radioaktivna i sa nesagledivim posljedicama.

 

Diana Majhen
http://www.dragovoljac.com/

 

 

 

Nemamo Hrvatsku !

 

2012 12 08 organizacijaValjda je konačno čak i onima koje u životu ne zanima ništa osim onoga što će sutra jesti postalo jasno kako nešto što se zove Hrvatska ne postoji. Nema je, nigdje osim na papiru, a i na papiru će, barem po onom što aktualna vlast najavljuje, postajati sve manja i manja. Izgubila se negdje u poslijeratnim godinama, dok su branitelji naivno vjerovali kako je njihov posao gotov jer je Domovina obranjena, a kako će oni koji obnašaju vlast tu Domovinu voljeti jednako kao i oni i raditi za njenu dobrobit.

Vrijeme je da konačno prestanemo sami sebi lagati i suočimo se sa činjenicom kako nemamo državu. Da imamo, zar bi nešto što se zove Josipović ili Milanović hodalo naokolo na proslavi Oluje, gdje nisu zavrijedili ni primirisati, dok njihovo osiguranje maltretira i ponižava veterane HOS-a koji su stvarali Hrvatsku?

Zar bi u Hrvatskoj ministar branitelja bilo nešto što se  zove Fred Matić, što je izvučeno iz podruma i silom mobilizirano u obrani Vukovara,  što je za vrijeme Oluje glumilo sekretaricu u Stožeru, da bi danas imalo čin brigadira u očekivanju čina generala i krojilo sudbinu onih koji su iz svih krajeva Hrvatske dragovoljno došli braniti isti taj Vukovar u čijem se podrumu on skrivao?

Nakon što je uspješno 'pacificirao' branitelje, obukavši ih u bijelo na dan koji je svim Hrvatima najbitniji (usput rečeno, nikada neću shvatiti branitelje koji su pristali izigravati golubove pismonoše Freda Matića, a jednom su bili ratnici) slijedeće je vjerojatno za očekivati da će na te bijele majice staviti grb ex  jugoslavije ili poziv na bratstvo i jedinstvo. Što je najgore, već bi se pronašli oni koji bi i to stavili na sebe.

 A Fred 'jaše' dalje i najavljuje novi zakon o financiranju braniteljskih udruga.

Zakon je naprosto fantastičan. Kako je Fred najavio, one udruge branitelja koje će se baviti politikom neće dobiti niti lipe. Na prvi pogled, hvale vrijedno. Branitelji su godinama razjedinjeni baš radi bezbrojnih udruga i njihovog financiranja.

No, što se doista krije iza ovog zakona? Kao prvo, tko će biti taj koji će odredjivati koja se udruga bavi, a koja ne, politikom? Kako najavljuju, resorno ministarstvo. Znači, mogućnosti su beskrajne. Jer, sve se bez problema može ili ne mora proglasiti bavljenjem politikom. Ovisno o tome hoće li udruga podržavati aktualnu vlast ili neće, naravno.

Nadalje, zašto bi se baš i jedino braniteljskim udrugama bilo zabranjeno baviti se politikom? Zar u ovoj zemlji postoji samo braniteljske udruge koje su na državnom proračunu?

Pa Hrvatska danas ima gotovo  50 000 nevladinih udruga, svaki dan u prosjeku osnuje se još 8 novih, a od kojih je dobar dio financiran od države, točnije rečeno, koje financiramo svi mi. Zašto se i njima financiranje ne uvjetuje zabranom bavljenja politikom?

Zašto npr moramo financirati jednu Teršeličku, ili jednog Pusića, koji hodaju naokolo uvjeravajući nas kako smo ratni zločinci, koji bez problema traže smjene ministara i koji u biti i postoje samo zato da bi antihrvatski, ali politički djelovali?  Ali koje nitko ne spominje u kontekstu kako im se treba uskratiti financiranje, jer se bave politikom.

Kako se čini, u ovoj je zemlji jedino braniteljima zabranjeno baviti se politikom. Logično, obzirom da su tu zemlju branitelji i stvorili. Oni koji ju ruše, slobodno se mogu politikom baviti i dalje, a bit će uredno financirani od države bez da itko postavi bilo kakvo pitanje treba li Hrvatskoj doista toliki broj nevladinih i civilnih udruga, poglavito u vrijeme kada svaki dan hrpa ljudi ostaje bez posla.

I to bi trebala biti Hrvatska????

Pokušajte se prisjetiti Hrvatske za koju se borilo i umiralo, zar bi njome vladale crvene horde, komunisti i udbaši, nekažnjeni 'antifašistički' zločinci i lopovi?

Danas je najbitniji uvjet kako bi mogao vladati Hrvatskom samo jedan: Moraš ju dovoljno mrziti.

Moraš biti spreman poklanjati dijelove njenog teritorija naokolo, a zašto i ne bi, ako nisi ti krvario i ako ga nisi ti izborio, nego si negdje potajno držao palčeve da nas JNA sve pregazi i sačuva Jugoslaviju.  Što ti onda znače 'dva hrvatska kamena' koja ćeš pokloniti susjedima?

A prestanimo se zavaravati i da će biti bolje, jer neće.

Sve dok ovako šutimo, svatko u svojoj mišjoj rupi, iz dana u dan bit će samo gore.

Oni na vlasti krast će sve više i više, narod će biti sve siromašniji a kanti za smeće sve manje. Ono što se zove Hrvatska postajat će sve manje i manje, jer će uvijek biti susjeda kojima se u ime mira treba pokloniti koji dio teritorija.

Premrežene komunističko-udbaške strukture bit će sve jače i jače, a samim time i nada za opstojnost kakve-takve hrvatske države sve manja.

Jer, mi smo se iz onih hrabrih ljudi koji su goloruki jurišali na tenkove pretvorili u najveće kukavice koje se mogu zamisliti, gore od onih koje su se za vrijeme rata skrivale i bježale iz zemlje. Danas se nitko od nas ne usudi pustiti ni glasa protivljenja, što god mu radili.

Ako nas jednoga dana počnu javno vješati po banderama, postoji mala, ali doista mala šansa da se netko tome konačno usprotivi.  Ali kako kaže moj dragi prijatelj, ni to nije sigurno, prije bi se moglo dogoditi da narod šuti i svatko misli kako neće objesiti baš njega.

To je u biti ono što se danas zove Hrvatska.

Zemlja u kojoj svi šute i trpe, svi su uplašeni i 'ne žele talasati', u kojoj je hrpa gladnih i obespravljenih, mladost bez ikakve perspektive, zemlja u kojoj se izruguje braniteljima i Domovinskom ratu, zemlja kojom vladaju oni koju nikada nisu htjeli.

Ne, doista nemamo Hrvatsku.

I nećemo ju imati tako dugo dok na sve šutimo, jer ju šutnjom i ne zavrijedjujemo.

Diana Majhen

NE! REKOM-U

 

Već duže vrijeme pratim što to REKOM u stvari radi, te koja bi bila uloga hrvatskih branitelja u radu te, za mene opskurne organizacije. Ono što sam ja zaključila iz svega toga je slijedeće: REKOM je protuhrvatska organizacija kojoj je krajnji cilj izjednačiti krivnju za Domovinski rat, staviti u isti koš one koji su Hrvatsku branili sa onima koji su ju napadali, te graditi vlastite karijere na krvi i muci hrvatskih branitelja.

Naša i njihova ljudska prava

Nakon Registra branitelja, pomahnitala Udba objavljuje i Popis stanovništva?

 

2012 12 26 jutlist1Svježe objavljeni Popis stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine unio je novu, možda i terminalnu dozu destruktivnog ludila u udbaško-partizansko-komunističke strukture i zaprijetio pokretanjem masovnih suludih poteza. Podsjetimo, popis stanovništva u poptunosti je nastavio trend osjećanja vjernicima građana Hrvatske, i to prvenstveno osjećaj pripadnosti Katoličkoj crkvi. Broj katolika u Hrvatskoj se, nakon mahnite ateističke propagande započele krajem devedesetih godina smanjio tek u okvirima statističke greške, s 87,97% na 86,28%, a broj ateista, agnostika i pridruženih je i dalje i više nego marginalan i iznosi oko 4,5%. Kad se radi o Hrvatima, brojke su za udbu još poraznije. Gotovo 93% Hrvata su katolici, a preko 94% su vjernici, dok je ateista i kompanije manje od 4%.

Tako je u Hrvatskoj omjer katolici: ateisti 19:1, odnosno na devetnaest katolika dolazi jedan ateist ili agnostik, dok jedan ateist ili agnostik dolazi na dvadeset vjernika. Kad su u pitanju Hrvati kao matični narod, tu na 24 katolika dolazi jedan ateist ili agnostik, što će reći da su ateisti i slični u Hrvatskoj prava rijetkost. Obzirom da isti uglavnom obuhvaćaju društvene skupine homoseksualaca i drugih tzv. "rodnih manjina", jugoslovene, baštinike partizansko-komunističkog režima i slične, koji su ateisti uglavnom iz tradionalnih razloga situacija je za iste poraz razine onog kakav su Srbi zabilježili u Oluji.

Da je udbaško-ateistička ekipa očekivala nešto sasvim drugo, može se vidjeti iz popisa stanovništva u drugim srednjeeuropskim većinski katoličkim državama. Primjerice, u Sloveniji, gdje je kampanja ateizacije i više nego uspjela i gdje je broj katolika u deset godina smanjen s 57,8% na svega 34,7%, a broj ateista povećan s 10% na 43,1%. Ili u Češkoj, gdje je broj katolika smanjen na svega 10,3%, a broj ateista povećan na 34,2%, dok se više od 45% ljudi vjerski uopće ne izjašnjava. Masovno smanjenje broja katolika, te vjernika uopće, uslijed militantne ateizacije zabilježen je u praktično svim europskim zemljama: izuzeci su Poljska, Hrvatska i Irska.

Ono što je važno napomenuti je činjenica da u Hrvatskoj u biti uopće ni nije došlo do smanjenja udjela katolika, odnosno da su rezultati militatne ateizacije Čista nula. Uporište u navedenom leži u činjenici da je popis stanovništva 2011. rađen po drukčijoj metodologiji u odnosu na onaj iz 2001. pa po prvi put nije obuhvatio građane Hrvatske na privremenom radu u inozemstvu koji su u ogromnoj većini katolici i vjernici (partizanska dječica i udbaši rijetko odlaze na privremeni rad osim ako ne trebaju likvidirati kojeg domoljuba, oni bez problema mogu naći posao u Hrvatskoj u javnom sektoru, nevladinim organizacijama i medijima), pa se čak može i zaključiti da je udio katolika ostao isti ili je čak i uvećan. No, bez obzira na eklatantne činjenice, udbaški kontrolirani mediji su svi odreda, kao klonirani, na udarnim mjestima trubili o ogromnom smanjenju broja katolika u Hrvatskoj za više od 200.000 uz opasku da sve manje građana vjeruje u Boga, zavaravajući time svoje čitateljstvo, javnost ali i sami sebe. Iako će ovakvim tempom u najboljem slučaju po njih ateisti u Hrvatskoj postati brojniji od katolika tamo negdje 2150. godine, a većina tamo negdje 2200. godine, ovako suludo novinsko izvješćivanje i shizofreno tumačenje društvenih procesa posljedica je isključivo činjenice da im ništa ne ide po planu: prvo oslobađanje hrvatskih generala, nakon toga fijasko s tzv. registrom branitelja koji je pohvalio Savo Štrbac, i na kraju sam popis stanovništva. 

Popis stanovništva je svojim rezultatima jasno i nedvosmisleno dao vrlo čvrsti mandat vjerskim zajednicama, posebno Katoličkoj crkvi, da u slijedećih deset godina aktivno sudjeluje u društvenim procesima i izriče svoje mišljenje o većini tzv. "kontroverznih" društvenih pitanja kao što su spolni odgoj, umjetna oplodnja, pederski brakovi i usvajanje djece u ime ogromne većine građana Hrvatske. Istovremeno je oduzeo mandat Josipoviću, Kukuriku koaliciji, dijelu nevladinog sektora, gay udrugama i većini medija da nastave uzupirati većinu stavova hrvatskih građana o istim pitanjima. I o onom ključnom pitanju, a to je tzv. antifašizam.

Na stranu udbaški utjecaj na medije koji se očituje u favoriziranju određenih društvenih procesa i ljudi, ali ovdje se nameće jedno od ključnih društvenih pitanja: ako su apsolutno svi "veći" mediji u Hrvatskoj na ovako glup način nasilno pokušali izokrenuti bjelodanu istinu, zlorabiti jasno objavljene činjenice i pokušati nametnuti laž na mjesto istine, što li nam tek rade u drugim stvarima? Ako su mediji doslovno smeće, a dokazali su da jesu, može li im se uopće vjerovati i jedno slovo? Ako su tzv. hrvatski mediji svi od reda nepobitno usvojili srpski način razmišljanja koji nam je tako lijepo pojasnio Dobrica Ćosić izekom: "“Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.”, Objavljuju li točno TV program, sportske rezultate, stanje na cestama, prognozu vremena? Situacija kad se mediji iz prenositelja i tumača činjenica i kritičara stanja u društvu masovno pretvore u bolesne zadojene ideološke progonitelje činjenica i istine nije ništa drugo nego smrt demokracije, tj. fašizam, odnosno komunizam, odnosno totalitarizam.

Nakon prvog udara na mozgove hrvatskih građana koji je uslijedio odmah nakon objave, na redu je drugi udar. Poznati antihrvatski bilten Jutarnji list je, ni manje ni više, nego zatražio objavu popisa stanovništva, po uzoru na prije koji dan objavljeni Registar branitelja, kako nas sve poimence još jednom popisali i uknjižili u svoje kartoteke i kako bi se njihov ideološki poraz bar malo ublažio. Po tom najnovijem prijedlogu bi se, na isti način kako to rade i s braniteljima, provelo dijeljenje žita od kukolja i među katolicima. Tim prijedlogom bi valjda susjedi trebali prijaviti susjede da su se lažno izjasnili katolicima, a uopće ne idu u Crkvu, da mali Štefek nije katolik jer markira s vjeronauka, ili da teta Marica nije pravi katolik jer svaki dan ujutro odlazi kod mesara Jože, a ne kupuje meso, što bi bio dokaz da u Hrvatskoj nema 3,7 milijuna katolika. A možda će nas, po uzoru na svog ministra Freda Matića, suradnika i istomišljenika Save Štrpca, uskoro podijeliti na "poštene i časne" katolike i one "nepoštene i nečasne", odnosno na "prave katolike" i one "neprave".

Ma nije li to fantastično? Javni registar branitelja, javni registar katolika, jedino će registar udbaša, odnosno suradnika tajne komunističke političke policije u Hrvatskoj ostati zauvijek tajna. Umjesto da nakon pada totalitarnog režima žrtve tog režima iz društva izoliraju progonitelje i oduzmu im stečenu moć, kao što se to dogodilo praktično u svim postkomunističim zemljama, u Hrvatskoj je na djelu nevjerojatna inverzija. Umjesto da pravna država počne prebrojavati udbaše, udbaši ne samo na kontroliraju pravnu državu, nego i dalje prebrojavaju sve ostale, i od Hrvatske stvaraju jednu ogromnu virtualnu udbašku kartoteku.

I onda se netko čudi da je država propala i da su ljudi bez posla i gladni? Nema mjesta čuđenju. Kad je država organizirana poput Sjeverne Koreje, kad su mediji poput onih sjevernokorejskih, kada zemljom vlada tajna politička policija, onda navedeno nikoga ne treba čuditi. Samo stanite u red po svoju dnevnu porciju Jutarnjeg lista i pola šake riže.

Diana Majhen

Nagrada za hrabrost


2010_01_31_nagrada_za_hrabrost.jpg Nakon 18 godina razvlačenja po svim mogućim sudovima, izricanjima kazni, poništavanjem istih, ponovnim sudjenjima i čega sve još ne, Vrhovni sud je jučer  Mihajla Hrastova pravomoćno osudio na 7 godina robije.Time bi ova farsa od dugogodišnjeg sudjenja bila okončana, jer jedino što je Hrastovu ostalo je eventualno tražiti izvanredni pravni lijek te podnijeti ustavnu tužbu, što je doista malo vjerojatno.Uostalom, i čemu bi to poslužilo?

Na ulice, na ulice!!!



 
2011_03_06_na_uliceNije prošlo ni dva dana kako se Purda vratio u Hrvatsku, a dočekale su nas tri lijepe vijesti: Podignuta optužnica protiv naših za Kuline, i to sa hrvatske strane, Srbija traži procesuiranje naših radi akcije Maslenica i kao kruna svega, Srbija podignula optužnicu protiv dr Vesne Bosanac. A zamjenik srpskog tužitelja Bruno Vekarić najavljuje kako će optužnica biti i dalje, jer kako kaže, ratni zločini ne zastarijevaju.

Kako ja to shvaćam, sve dok se ne osudi i posljednji branitelj, mira neće biti. Tijekom slijedećih godina, iz Srbije će stalno stizati nove i nove optužnice protiv hrvatskih branitelja, jer ne zavaravajmo se, nikada Srbija nama nije oprostila što smo ju porazili, što smo se usudili sa muzejskim primjercima naoružanja krenuti na njihove tenkove.

Naša Vlada na to šuti. Jedino što se može od Vlade čuti kada su u pitanju ovakve stvari je kuknjava kako EU uvjetuje osudu svih zločina. Ma koga briga za to što EU hoće ili neće, kada je u pitanju sudbina hrvatskih branitelja? Postoji li negdje bar jedan političar sa kičmom koji će izgovoriti konačno tako nešto, umjesto da se zaklinje i hvali branitelje prije podne, dok isti taj dan poslije podne dogovara sa Srbijom njihovo hapšenje i sudjenje?

Hrvatska Vlada igra sa nama igricu koja je konačno postala kristalno jasna. U slučaju Veljka Marića napravili smo neoprostivu pogrešku i šutjeli, za Purdu smo se dignuli na noge. Pa je Purda vraćen doma, a Marić još sjedi u srpskom zatvoru. Kada je u pitanju dr Bosanac, isto je tako jasno da će se branitelji ponovno dići na noge, pa je slijedom toga, malo vjerojatno da će hrvatska Vlada podignuti optužnicu protiv nje.

No, svaku neposlušnost prema Srbiji, svaku nepodignuti optužnicu koja je stigla na srpski zahtjev, krvavo će platiti svi oni mali, bezimeni branitelji, ili oni koji nisu lojalni Vladi niti su joj bitni, svi oni za koje Vlada računa kako njihovo zatvaranje neće branitelje ponovno izazvati da izadju na ulicu.
I mi to ne smijemo dozvoliti.
Za nas, svi moraju biti jednaki. Kako doktorica Bosanac, tako i svaki drugi hrvatski branitelj kojeg četnici nastoje zatvoriti, ama baš svaki. I za svakog se treba izaći na ulicu i tražiti da se zaustavi progon hrvatskih branitelja. Propustimo li to učiniti za jednog, upitajmo se, tko smo mi da biramo izmedju svojih suboraca, koga ćemo prepustiti četnicima (u Srbiji ili Hrvatskoj, dodje na isto) a koga ne. Razlike ne smije biti.

Usput bih odgovorila na pitanje koje često dobivam, a to je mislim li ja da treba rušiti ovu Vladu i nije li me strah što će nakon nje doći SDP.
Da, mislim da ovu Vladu svakako treba rušiti. To nije hrvatska vlada, ona se ne bori za interese hrvatskog naroda i samim tim, ne može više predstavljati Hrvate. Ova  politika ne pomirenja, nego slijepog izvršavanja naloga zemlje koja nas je pokušala izbrisati sa lica zemlje je izdajnička politika i mora se pod hitno zaustaviti.

To da li će iza njih doći SDP na vlast, nadam se da neće. No, u najgorem scenariju, čak da se takvo nešto i dogodi, treba rušiti i njih ako nastave sa ovakvom politikom, a nimalo ne sumnjam da hoće.
I treba srušiti svaku vladu, čija god bila, sve dok se ne shvati da je Vlada tu da provodi volju naroda, a ne obrnuto, da ne plaća Vlada nama, nego mi svi plaćamo Vladu, te da je Vlada odgovorna narodu, a ne obrnuto.

Sve dok ne dobijemo Vladu koja će na hrvatske branitelje gledati kao na one koji su stvorili ovu zemlju, a ne kao na zločince. Vladu, kojoj će cilj biti dobrobit naroda, a ne njegovo potkradanje. Vladu koja će voditi računa o nacionalnom, socijalnom i svakom drugom aspektu  u korist gradjana ove zemlje, a ne svog džepa.

Da, treba izaći na ulice. I ne dopustiti im da u suradnji sa Srbijom i dalje zatvaraju, hapse i progone one koji su im omogućili njihove udobne fotelje.
Treba izaći na ulice za svakog svog suborca, poznavali ga mi ili ne.
I reći više ovoj pokvarenoj, prodanoj i izdajničkoj bandi da joj oduzimamo pravo da nas i dalje prodaje srpskim i jugoslavenskim interesima, nakon što smo stvorili svoju državu.

Ako to ne shvate, neka se pakiraju za Srbiju, politika koju vode ionako je njihova, a ne naša.

Diana Majhen
 

Muke po Zoranu ex-Jovanoviću Šprajcu

 

2011_12_22_sprajctvPotpuno očekivano, raznorazni crveni pojedinci i udruge stali su iza svoje zvijezde u usponu, Zorana ex- Jovanovića-sada-Šprajca. Čovjeka koji nas skoro dvije godine maltretira svojim nedostatkom novinarskog talenta u središnjoj emisiji HRT-a, TV Dnevniku. Na sve strane pokušavaju nas uvjeriti kako je riječ o političkom uplitanju u slobodu i neovisnost medija, iako se ovdje radi o klasičnoj zloporabi javnog medija, NAŠEG medija kojeg svi plaćamo, u korist propale jugo ideologije dodatno obojene jednim napuhanim iskompleksiranim egom.

Zoran Jovanović, samopreimenovan u Zorana Šprajca, utrošio je 3 minute i 17 sekundi najgledanije i najvažnije emisije na najvećem mediju u Hrvatskoj kako bi propagirao vlastitu ideologiju i hranio vlastiti ego. Pokušajmo izračunati koliko nas taj košta taj ex-Jovanovićev osobni obračun sa unutrašnjim i vanjskim neprijateljima...

Prema cjeniku HTV-a od veljače 2010.godine, jedna jedina sekunda reklame u terminu neposredno prije Dnevnika stoji 1.300 kuna. Termin između dnevnika i vremenske prognoze i sporta iznosi 2.600 kuna po sekundi emitiranja. Naravno, tijekom samog dnevnika nema reklama. Da ih kojim slučajem ima, vjerojatno bi sekunda koštala 4.000-5.000 kuna. No, zadržimo se ipak na jeftinijoj tarifi, onoj od 2.600 kn/sekunda, obzirom da je ex-Jovanović-sada-Šprajc u svoj mali "Kosovski boj" krenuo pri kraju Dnevnika. Ex-Jovanović-sada-Šprajc u Dnevniku je 3 minute i 17 sekundi samovoljno radio, odnosno govorio, što je htio. Ako tih 197 sekundi pomnožimo sa 2.600 kuna dobijemo cifru od 512.000 kuna. Dakle, ex-Jovanović-sada-Šprajc je, zloporabljajući svoj položaj voditelja Dnevnika, pretplatnicima HRT doslovno ukrao preko pola milijuna kuna, obzirom da je besplatno širio propagandu širenje koje se inače svugdje u svijetu debelo plaća. Impresivno, zar ne? Na kraju se ex-Jovanović-sada-Šprajc, nakon što mu je zbog neviđenog bezobrazluka plaća smanjena za 1.000 kuna, gotovo rasplakao, iako je zaslužio da mu se promptno da otkaz, legne na svu imovinu, i da ga se pošalje na prisilni rad dok ne odradi tih 512.000 kn plus kamate koliko je potrošio na širenje spoja ideološke propagande i samoreklame.

Vrate li ex-Jovanovića-sada-Šprajca kao voditelja Dnevnika, ostaje nam učiniti samo jednu stvar, kako ne bi ispali idioti kakvima nas očito drže: zatražiti od HTV-a za svakog od nas pretplatnika jednaku besplatnu minutažu u jednako udarnom terminu za svoje osobne obračune.

Dakle, za svakog od nas 3 minute i 17 sekundi u Dnevniku, tijekom kojih možemo navaliti na one koje smatramo svojim neprijateljima ili se iz bilo kojeg razloga s njima ne slažemo.

Ukoliko nam to ne omoguće, masovno otkazati pretplatu, navodeći Jovanović/Šprajca i njegovo ponašanje kao razlog.

Pa da vidimo hoće li to Yutel moći izdržati.

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com/

Stranica 1 od 3

Početak
«
1

TRANSLATE


SURADNICI

majhen
sarunic
dragic
budimlic
grgic
ARGUS
NEIMENOVANI

Priopćenja u toku političkog progona HDZ-ove vlade,Ive Sanadera i haaškog tužiteljstva - Text

PRIJATELJI

KOMENTARI